Marina Radoš: Sve u svoje vrijeme. Ali, sve moje u moje vrijeme.

Tada sam bila u wild fazi i slavila sam rođendan u svojoj kući. Moji prijatelji i ja smo demolirali stan i uništili parket. Naravno, završila sam u jednoj od deset ćaćinih: Marina u doživotnoj si kazni!!

Tri dana kasnije, u grad je dolazio Toše Proeski. Mater i ćaća me nisu pustili da idem na koncert, jer sam još uvijek ribala bambus s podova i skidala tortu sa zidova.
Elem, ćaća je se u jednom trenutku pokajao i rekao: ''Marina sine, tek ti je 16, a Toši tek 25. Zamisli koliko ćeš puta još imati priliku otić na koncert. Upamti ovo kao kaznu, ovako ćeš i ti jednog dana svom ditetu zabranit.''
Nepunu godinu dana kasnije, Toše Proeski je poginuo.

Svi mi kao da živimo po krilatici ''dug je život''. I svi mi živimo po pravilima da sve mora po redu, i sve u svoje vrijeme.
Već sa 18 godina moraš znati koji ćeš fakultetu upisati. Poželjno je da to bude deficitarno zanimanje. Sa 19 ga moraš upisati. Već u drugom semestru poželjno je da se zaljubiš u apsolventa na svom ili na nekom od tehničkih fakulteta.On mora bit zgodan i pametan, naše vjere i naših moralnih, nacionalnih i duvanjskih vrijednosti.
Dok završiš fakultet trebaju te proći svi tvoji porivi za izlascima, putovanjima i divljanjem.Kad te prođu, tvoj apsolvent se već zaposlio, a tebi su se u glavi morali nakotiti snovi o kući na Bijelom Brijegu i zlatnim retriverima u dvorištu.Do tridesete već bi barem dvoje trebalo kmečati po kući.
Ne mogu da se ne prestanem pitati tko je napisao ta pravila? Zašto je nenormalno imati 25, a još uvijek u srcu i glavi biti dijete koje se ne boji smrti, nego se boji da neće proživjeti život kako ono želi.
I ne mogu se prestati pitati, ako se već toliko bojite smrti, zašto svoj život podređujete pravilima međunarodne zajednice Duvna, komšiluka i rodbine?
Manite me priče kako ću jednog dana shvatiti sve. Možda i hoću, a možda neću stići.
Najbolji dan u mom životu doista je bio kada sam odlučila živjeti po svojim pravilima, koja neće povrijediti drugoga. Uradite to i vi. Bog i vaše srce. Ne komšiluk i vaše srce. Ne Duvno i vaša baba. Ne prodavačica u trgovini. Ne kumine kume kuma.
Vi.
Vjerujem da nitko na smrtnoj postelji ne pomisli: Trebao sam raditi više. Trebao sam duže ostajati u uredu. Trebao sam uraditi nešto za ovaj grad, za ovu zajednicu.
Ne. Na samrti shvatite, usuđujem se reći, da sve njih zaboli neka stvar za vama. I da je najbitnije voljeti sam sebe.

Ja se ne bojim smrti. Ja se bojim da ću kad shvatim da sam dibidus požaliti što nisam otišla gdje sam htjela i kad sam htjela. Što nisam poljubila kog sam htjela i kad sam htjela. Što nisam vidjela što sam htjela i kad sam htjela, samo zato što je nepisano pravilo Hercegovine reklo da to nije u redu.
Voli, i radi ono što želiš.
Čisto da te sa 50 godina ne spuca želja za koncertom Metallice, pa te samo umjetni kuk spriječi da odeš.

Sve u svoje vrijeme. Ali, sve moje u moje vrijeme.

Marina Radoš