Marina Radoš: Početak jedne velike ljubavi i jedne velike katastrofe

Zelena lampica u kutu i ljubičasti, stotinu puta pogledani linkovi. I ta nevjerica koja se zove:

''Baš ja. Jebo te baš ja.'' Baš sam ja odabran od svih tih milijardi ljudi vani. Od svih tih ljepših. Pametnijih.
To je taj osjećaj kad je sve najbitnije nebitno. Kakav bolan poso? Problemi kažeš? ha-ha-ha!
To je ta želja da ga se iscijedi iz glave u koju moraju ući Međunarodni politički odnosi ili Diferencijalni i integralni račun II. Jutro na Totalnom, da zvuči dobro.
To je taj mobitel koji je na punjaču od zore do sumraka, i od sumraka do zore.
To je taj omekšivač njegove mame. I ti kupiš isti, a ne miriše tako. Ni blizu.
Zreo čovjek podjetinji, a balavci odrastaju.
Ma da. To je taj osjećaj. Kada u kutu bilježnice, dok učiš ili radiš vježbaš kako izgleda tvoje ime i njegovo prezime.
To je taj osjećaj, kada ga šaraš dok ne probiješ papir da netko ne bi vidio.

To. Baš to. Početak jedne velike ljubavi i jedne velike katastrofe.
Početak mukotrpnog suđenja u kojemu želiš biti doživotno osuđen na njega ili nju.
Prepoznat ćete ga po rečenicama: Nek me neko spasi, zaljubljen sam kao tele.
Ona želi da se vjenčamo u Italiji, a ja sam lud i zatreskan!
Svjestan sam da sam glup. I baš mi je jebeno super.
Ako propadnem, vridilo je. Boli me k.