Marina Radoš: Nedjelja je ogledalo naših života

Bila je to nedjelja slična ovoj, vašoj pripovijedačici nježnih dvadesetak godina, mjesto radnje Split, disko klub svira narodnjake... Imao je klasičnu nogometašku frizuru, ipak previše visok za nogometaša, a fore su mu bile kao da je pročitao duvanjsku biblioteku i rodio se u miješanom braku između nekog muzičara i profesorice filozofije... Popilo se mnogo za te godine (tada su me dva gemišta uvjerila da sam apsolutna vladarica i osvajačica muških srdaca, a izgledala sam ko našminkano ciganče) i on takav savršen rekao mi je da sljedeći tjedan ide u Tursku igrati i upitao me moj presvijetli broj telefona da se koji put vidimo prije.
Nazvala sam Mateu i rekla joj da se udajem ako dragi Bog da i pitala je oću li uvit ili ispeglat kosu za nedjeljni sastanak s mojim dragim.

Ponadalo se dijete, pogledah u nepostojeći dekolte i pomislih - kupit će ti sise, pogledah u ormar - pomislih kupit će ti sve što poželiš, ali nije to bit- bitno je da je prezgodan i prepametan i da će sigurno igrati u Barceloni dogodine, a ti ćeš Marina sjedit u VIP loži i mahati fukari na tribinama.

Po Mateinoj preporuci uvila sam kosu. Pojavio se. Bio je niži od mene, glup ko stup, pričao o kladionici, izgledao je kao da je sam sebi došao na godišnjicu smrti, a klub u Turskoj se zvao Fukarin (simbolično) i borio se za ostanak u nekoj petoj ili šestoj ligi, a sa strane će radit nešto na gradilištu, brisat znoj gipserima valjda, eto što bi se reklo u narodu EM ROB - EM GROB.

Odmah sam shvatila da su me dva gemišta dala đavlu i od tad pijem isključivo crno vino i Heineken (kad Ladislava zove), platila svoj sok od naranče i nabrala.
Tada me je Bog kaznio što sam htjela bit sponzoruša, i od tada hodam i viđam se isključivo sa bijedom poput sebe.

Došla sam kući, bila je to nedjelja slična ovoj...