Marina Radoš: Jesmo li mi samo privid zdrave nacije koja je duboko bolesna?

Današnja je glasila ovako: Ako vas novac opsjeda, i ako patite zbog toga što niste bogati, izračunajte sami: Koliko milijuna dolara vrijedi samo jedno vaše oko? Sram vas bilo! Strašno ste glupi i nezahvalni! Nemojte mi samo pričati o tome - što ste sve zaslužili, a niste dobili. Jer ću vam ja lako pronaći - što ste sve dobili a niste zaslužili!

Marina Radoš/index.hr

Red na blagajni je bio dug i spor. Mladić za kasom tu radi povremeno i do danas nisam obraćala pažnju na njega. Uvijek žurim, i dan za danom je ista priča. Primijetila sam, pak, da je uvijek lijepo obučen i nasmijan, iako nije dovoljno brz za kasom, pa većina izbjegava stati u red za njegovom, osim kad nemaju izbora. Kusur broji dugo, pa se spetlja, pa broji ponovno i ispričava se. Kada vrati kusur, svakoj osobi potrpa stvari u vrećicu i poželi ugodan ostatak dana.

I svaki put sam imala dojam da bi volio malo porazgovarati sa svakim od nas koji čekamo u redu.

"Za vas Lucky, jel' da?", napokon sam došla na red.

Srećem ga treći put u životu, a on je zapamtio koje cigarete pušim. Strpljivo čekam da otkuca stvari iz košarice i doda mi cigarete. Kao da se boji i kao da sam sebi negdje unutra govori: "Polako, nemoj pogriješiti".

I nije pogriješio. Vraća mi točan iznos ostatka i stavlja stvari u vrećicu, s osmijehom od uha do uha.

Bio je to prvi takav osmijeh danas, a srela sam više od trideset ljudi. Trideset zdravih ljudi kojima je život dao gotovo sve. Trideset zdravih ljudi koji su i danas brojili dane do vikenda.

Trideset zdravih ljudi koji više od svega mrze zvuk alarma koji ih budi da idu na poslove.

I da, blagajniku se i danas razgovaralo s nekim.

"Mogu vas pitati nešto?", trpala sam sitniš u novčanik.

"E, recite?"

"Postoji li razlog zašto ste vi tako sretni i nasmijani?"

Slegnuo je ramenima i na prvu nije imao odgovor.

"Ne znam. Ne postoji razlog zašto ne bih bio sretan. Napokon radim i sve mi bolje ide. Više ne griješim toliko sa zbrajanjem i oduzimanjem. Uz malo volje možda naučim jako dobro".

Danas sam srela trideset zdravih ljudi. Ljudi bez poteškoća u razvoju. Bez straha da će pogriješiti u zbrajanju i oduzimanju. Bez naočala debelih čitav centimetar. Bez žeđi za razgovorom. Bez te velike i teške potrebe da nekome kažu nešto lijepo. I da njima netko nešto lijepo kaže. Nitko nije bio ni blizu sretan kao on.

Koliko je ovakvih i sličnih mladića zatvoreno u kućama jer društvo bulji ili okreće glavu od njih? Zašto ovakvih ljudi nema na koncertima, u kazalištu, na terasama kafića? Jesmo li mi samo privid zdrave nacije koja je duboko bolesna od neprihvaćanja drugačijeg i od vlastite nesposobnosti da se nasmije prije vikenda?

Ne znam. Znam samo da tamo negdje postoje djeca poput ovog blagajnika, koji su neopisivo sretni što shvaćaju da i oni mogu zaraditi svoju kunu. Znam samo da tamo negdje postoje ljudi koji svaki svoj dan žele pretvoriti u jedan maleni uspjeh. Postoje ljudi, koje nazivamo djecom s posebnim potrebama i poteškoćama u razvoju, koji su sretni što su se izvukli iz četiri zida i imaju dojam da smo ih prihvatili, ili se barem nadaju da ih prihvaćamo. Postoje ljudi kojima je radost raditi i poželjeti nam ovakvima ugodan dan. Ljudi koji nam kad ih sretnemo pokažu da smo naspram njih invalidi zapravo mi.

Što bi mladić s ovakvom voljom za životom i s ovakvom upornošću sve mogao postići da je zdrav kao mi koji se ne smijemo?

"Ajmo, ajmo, kakvo je ćakulanje?", protegao se zvonki glas s kraja reda za blagajnom.

Ženi se žuri da i ovaj dan napokon završi. Vjerojatno misli, kao i svi mi, da je zaslužila više i bolje od parizera koji je kupila i kojeg će blagajnik s poteškoćama u razvoju sada otkucati i nasmijati joj se. Od uha od uha. Jer on smatra da ne postoji niti jedan dovoljno dobar razlog da on ne bude sretan.

Odlučila sam baš svaki put stati u red njegove blagajne. Zadržat ću se duže, ali s malo volje možda se naučim smijati kao on.