Marina Radoš: Gimnazija Blues

Sjedilismo kod vrtića, dok su neki sretni ljudi prolazili u automobilima, kupovali plastične jelke i nosili pune kese iz prodeksa.
Da, baš su se činili kao sretni ljudi koji se ne ljube kod vrtića, koji ne moraju ujutro u pola osam u školu i ispravit tri keca iz latinskog.
Bilo je baš ovo vrijeme, Božićno.
Kukali smo zbog kontrolnih kod Ljubice. Skidali lektiru s interneta. Švercali biologiju.

Naručivali sjajila iz Avona.
Imali velike planove.
Velike planove o tome kako se dograbiti ključeva starog golfa i vozati dok njegov tata primijeti da auto nije u garaži.
Jednom smo i uspjeli. Kao Romeo i Julija, jebote. Kao Superman i njegova djevojka.

Nismo tada primjećivali da ne radi grijanje u autu, da Balaševićev album na kazeti zapinje iako si morao dobro lupiti po radiju da bi on nastavio pjevati.
Ustala bih se ujutro i pokupila Mariju desetak minuta prije početka nastave.
Preklinjala bih ju da ne idemo na prvi sat, pa kad bi ona kao jedva pristala, ušle bi u Intermezzo gdje su Lada i Matea već miješale kavu.
U školu bi išle na drugi sat da prepišemo zadaću iz matematike od Gabrića, dok Krstanovićka provjeri svoju iz Aničine bilježnice.
Uspario bi se onaj Zdravkin sendvič poslije drugog sata, a druga kava, na markiranom satu, imala je okus slobode.
Najgori osjećaj kojeg pamtim iz tog doba bio je približavanje Bovkinog sivog passata školskom dvorištu.

Molila sam Boga samo da ne uđe razred poslije informacija i ne izdegenječi me pred svima u razredu.
Već dogodine smo mislili da smo potpuno odrasli.
Počeli smo konzumirati cigarete na malom odmoru. Gledali bi se ispred škole.
Išli smo u šašu iznad crkve poslije mise.
Mislili smo da činimo smrtni grijeh, jer se ljubimo iznad crkve. A uvijek smo se samo ljubili. I iznad crkve, i na Segetu, i kod Hanze i kod vrtića.
Studentski život se tada činio kao bijeg od kaosa srednje škole, gdje su nas svi smatrali manijacima, a mi smo bili kulturni članovi društva.
Čekali smo maturu kao ozebo sunce.

To će biti kraj svim našim mukama. Zadnji dan škole smo u prosjeku svakih 20 sekundi pjevali: ''Gotovo, je gotovo.''
I bilo je gotovo, jebeš ga.
Idem neku večer od Bakovića, kupila sve ove gluposti što tribaju za Božić. Pune kese. Vozim se i lajem što sam zaboravila margarin i što moram sad i u Višića svratit.

Lajem i Mikiju na telefon što je već dvanaesti misec, a mi nemamo gdje čekat Novu godinu, ja bi u Gaudeamus, a njemu je to za balavurdiju ispod 32.
Jedva čekam da ga uhvati kriza srednjih godina pa da se opet vrati u pubertet.
U autu je toplo. Balašević svira sa sticka. Ne moram lupat nogom da zapjeva.
Parkiram auto preko puta vrtića kod crvene zgrade da izađem po jebeni margarin i ugledam njih dvoje.
Imaju 16 ili 17 godina i odoše se žvalit u vrtić.
Možda su u tom trenutku pomislili da je meni ekstra u životu jer nosim jelku, margarine i kese od Bakovića i ne moram se ujutro ustat i prepisivat zadaću iz matematike.

Nemam ni jedan neopravdani.
Možda su oni meni zavidjeli jer sam odrasla i ne moram krast ključeve. Ne moram pitat da ostanem do 11. Ne moram zračit jaknu isprid kuće deset minuta i požvakat pet žvaka da mi mater ne skonta da pušim.
Ne moram strahovat od informacija. Od Mersije. Od pismene iz njemačkog.
Ne moram plaćat misu da Ljubica na pismenu pošalje pedagogicu pa da nam Gabrić pošalje zadatak za dva.
Čvrsto se nadam da nisu.
Voljela bih, ako ovo čitaju, da znaju koliko ja zavidim njima.

Kako je vrijeme samo sporo prolazilo tada, od polugodišta do kraja, od ljeta do početka nastave.
I kako je brzo prošlo od tada.
Ima li vas još kojima jutro ponekad zamiriše na tursku kavu iz Zdravkine kuhinje?
Ima li vas još zasanjate radijator na hodniku, oblijepljen žvakama, išaran korektorom... Onu radost Božju kad si dežurni?
Ono sreću kad se ispričate kao niste naučili, a profesor kaže: Piši naslov...?
Jesam li ja jedina budala koja je ostala željna tih osjećaja?
Ili sam jedina koja to priznaje?

Marina Radoš