Marina Radoš: Doviđenja, dragi. Ili zbogom?
Ovdje više nema mjesta za mene.
Da si mi se samo jednom nasmijao zubima koji ne ujedaju.
Ja te napuštam dok te još uvijek volim. Dok još nisam povjerovala koliko su te otrovali.
Doviđenja, dragi. I zbogom.
Doviđenja poderane ulice i maleni kafići koji su sakrili šalabahtere najlakših ispita.
Zbogom unajmljeni stanovi koji su sakrili snove koji se nisu ostvarili.
Zbogom i raspadnuti kreveti koji su ostvarili snove.
Zbogom svijetla u kotlini koja rađaju spokoj kada se spuštaš nedjeljnim autobusom.
Zbogom svjetlosti na balkonima. Zbogom poljupci u tople sljepoočnice koji su zvonili kao meci.
Doviđenja Stari. Zbogom garsonjerama i studentskim domovima.
Do slušanja, Šantiću. Zbogom Krešimirova 16a.
Do viđenja veliki prijatelji u malenim tijelima koji ne pitate za vjeru i naciju.
Oni su pobijedili. Svijet i grad se ne mogu spasiti knjigom i pjesmama.
Zbogom silovane fasade i veliki preizborni plakati u ulici koju ću vječno zvati svojom.
''Draga, ne gubiš ti Mostar. Mostar gubi tebe.''
Ušuti nadobudni čovječe. Izgubio je Mostar puno veće face, pa nikome ne nedostaju.
Oni su pobijedili, zaista. Ni ja mu neću faliti.
Sjeti me se, nadobudni čovječe, kad naiđeš ulicom gdje su prozori silovani gelerima i predizbornim plakatima. Pola mene će vječno živjeti tu. Na devetom katu. Ili u maloj garsonjeri sa plavim kaučem.
Oni su pobijedili. Zaista jesu.
Sjedni u kafić preko puta ljekarne, u izlog. Ondje, kod svjetiljke. I čekaj me da iziđem po cigarete. Kava je loša. Konobari grozni. Ali, navratit ću. Kad ojačam, kako ti kažeš. Vratit ću se u jedno ljetno popodne.Čekaj me. Doći ću jednom, nakratko. Samo me čekaj. Na plus 40. Navratit ću.Samo da te ponovno nađem.
Marina Radoš