Mariana:Nije savršen život onaj kojeg vidite na instagramima, fejsbucima.

Sakrivanje rana ispod naslaga fotoshopa.

Sakrivanje ožiljaka ispod pudera.
Fanatični osmjesi.
Bez imalo, vrlo pozeljne iskrenosti.
Savršen život ne postoji, tek preslika istog.
Imitacija.

Ne pokazuje se, on se nosi u grudima.
Reflektira na druge ljude.
Ne dokazuje se.
Ne nameće se.
On se živi i baš te zaboli šta će ti tko reći.
Ti živiš svoj san, mimo reflektora.
Mimo suda i žirija.

Nije sreća ubitačno dosadno cekiranje niti fotkanje svake bogovetne ispijene čaše vina ili jeftine kave.
Za koga izlaziš?
Za koga piješ?
I kom' se Bogu dokazuješ?
Od tolikih poklica "Lommm!" jeza me hvata, uz bojazan da se interneti ne raspadnu jednom od detonacija.

Nije inteligencija ukoliko se s njom razmećeš na sve strane, paziš na točku i zarez, pomno biraš i samom sebi nerazumljive riječi da bi u tuđem oku ispao pametan, nije.
Ne moraš je dokazivati nikome niti mahati uokolo diplomom, ja znam ljude i sa par razreda škole a puni su mudrosti i kao takvi, daleko su dogurali.
Njih je klesao život, nije fakultet.

Ne moraš uvijek i u svakoj prilici biti dotjeran pazeći decentno na svaku neurednu točkicu na kosulji niti praviti
show zbog podivljale kose.
Stvarno ne moraš.
Znam ljude čije biće odiše urednošću pa žive, ne zamarajući se glupostima.
Ja imam ujaka koji je proputovao pola svijeta, čija je kosa katastrofa oduvijek i sa istrpanom košuljom ljudi ga poštuju i cijene, gdje god dođe.
Raduju mu se.

Ne moraš imati djecu radi naroda, da ih okolo vodaš i pokazuješ ko' trofeje, kupujući im skupe darove a pojma nemaš gdje su, kad sklopiš oči.
Niti da ih imaš, dozivljavajući ih kao svoju svojinu ne dajući im vlastite dahove, osobne poglede na svijet i svoje letove, zaklanjajući im horizonte.
Djecu imaš da od njih jednom napraviš poštene ljude.
Da budu pošteni, marljivi ali svoji, osobno tebi na ponos.

Dao im jesi život, krila su otkrili sami.
Kada se umore od leta, znaju gdje im je gnijezdo na koje uvijek mogu računati.

Da odmore dok ne polete opet.

Ne moraš živjeti tako što ćeš čitavi svoj život podrediti tuđim očekivanjima.
Stvarno ne moraš.
Znam ljude koji su potračili život na taj način, danas se i svoje sjene plaše.
Sve u strahu od tuđih reakcija.
Od tuđih mišljenja.
Olupine ljudske, bez snova.
Prazni.
Hodaju na prstima.

Čak su i dijete u sebi poslali u svijet da luta, željno ga iščekujuci jednom da se vrati.

Ne moraš svijetu pokazivati kako lagodno živiš, stavljajući fotografije svojih ručkova i večera povazdan božji.
Vrlo vjerovatno da se takvi i nisu uznojili ni za vrećicu instant juhe.

Onaj tko zaista uživa u blagodatima ovozemaljskog bogatstva a itekako je zaradio litrama svog znoja, nema tu potrebu.
Dovoljno je pametan da ostane prizeman, znajući koliko ima oko sebe onih koji, uza sav trud, nisu bili njegove srece.

Toliko je toga zapravo što ljudi ne moraju raditi a svejedno rade.
I nastaviti će raditi.

Toliko toga,
Toliko svega.

I što god više rade, od samih sebe bivaju daleko.
Oni nisu savršeni.
Oni nisu inteligentni.
Oni nisu bogati.

Oni su samo i definitivno izgubljeni i u vremenu i u prostoru.

Ne morajte ništa.

Tek, budite ljudi.
U svakoj prilici.

To je jedino što u ovom životu morate.

I to će se jedino računati na kraju.

Mariana