Jadranka Popović Miljko: Lutka me tjera na pretraživanje sebe

Jadranka Popović Miljko: Lutka me tjera na pretraživanje sebe

Zašto lutke, koliko je značajna nagrada u životu jednog glumca, je li teže ili lakše kad su u publici djeca, nagrađena glumica Jadranka Popović Miljko govori u razgovoru za Dnevni list.

Iako je pitanje uobičajeno, moramo pitati: koliko Vam znači ova nagrada?

- Trudim se svoj posao raditi najbolje što mogu, najbolje što znam, i svoj posao volim. Zašto nagrada, to trebaju reći oni koji su mi je dodijelili. To je nagrada za životno djelo – čime sam i ja zbunjena, jer razmišljam kako sam ja tek krenula, ali jesam najmlađa dobitnica te nagrade.

Kažete da ste tek krenuli. S jedne strane istina, ali iza Vas je ipak dugogodišnji rad…

- Da. Godine 1985. je bila audicija u Pozorištu lutaka Mostar, prošla sam audiciju i prvi projekt je bio 1986. godine. I, eto, to je toliko godina… Malo ili mnogo…

Što Vi kažete? Malo?

- Nemam osjećaj o vremenu, nemam osjećaj o tim stvarima. Vjerojatno uz posao koji čovjek radi kad se bavi umjetnošću, vrijeme – ili barem kod mene - nema neki značaj. Kao da je bilo jučer kada je sve počelo. U biti, uvijek kažem da čovjek treba zapisivati dane svoga života, pa bi onda vidio da ima puno dana i puno godina iza njega. Tako da ne znam je li to puno ili malo.

Priznanje je značajno. Značajna je i adresa s koje priznanje dolazi. Koliko je to poticaj za daljnji, a nagrada za dosadašnji rad i trud?

Ta nagrada me ostavila zatečenom. Normalno da je to jedno ogromno priznanje, pogotovo što dolazi od UNIMA-e – krovne organizacija lutkara svijeta, a odluka je donesena jednoglasno. Zatečena, počašćena jesam, i to su vjerojatno neki mehanizmi obrane kad se ne smiješ ni radovati ni žalovati previše. Naravno da je to čarolija i da je to nešto čudesno. Kad netko vidi to što radiš i kad netko iz struke smatra da se dobro radi. Poticaja nikad nije falilo, ni meni ni mojim kolegama; mi smo poticaj imali i s i bez tih priznanja, s tim da je ovo golemo priznanje i za mene i za kuću u kojoj jesam.

Kada govorimo o poticajima, priznanjima itd., u današnje je vrijeme poticaja za kulturu u društvu malo. Je li ljubav ta koja ustvari uvijek gura naprijed, bez obzira na sve probleme i prepreke?

- Naravno. Ma kako to izgledalo, to je upravo tako. Kultura, umjetnost, uvijek je bila tamo negdje, potisnuta. Jedino je ljubav ta koja tjera umjetnika kada stvara, a ne materijalna dobra i materijalna sredstva kojih nikad nije bilo, nažalost. Ne mogu reći da ih nikada neće biti – to bi bilo pesimistično. Jedino kada čovjek ima sreće voljeti u životu i raditi ono što voli, e onda je to nešto čudesno i to se vidi. Onda netko i prepozna da radite s ljubavlju. Kada se takvo nešto radi, čovjek mora prvo zadovoljiti sebe, da on uživa, a onda će i onaj tko promatra također uživati. Ljepotom se borimo protiv ružnih stvari, raznoraznih nedaća, protiv zavisti i zloće… Ja se kao dijete sjećam nekih glumica i kolega – oči su mi uvijek ostajale na Dubravki Šunjić Vujović, Franciski Spahić… Kad sam prošla to neko razdoblje i kada se okrenem iza sebe, one su bile kao moji ‘znakovi pored puta’ da ću se i ja nekada baviti lutkarstvom. Isto kao što se ja sjećam tih osoba, tako će se i djeca koja dolaze stalno na predstave – i hvala njihovim roditeljima što ih dovode – sigurno sjećati ljudi koji su im činili subotom ili nekim drugim danima zadovoljstvo, i njima i njihovim roditeljima. Jer, kako se ja sjećam svojih kolega, tako će se vjerojatno netko i mene sjećati. To je neka ljepota, ljubav, to su neki fini trenuci kad se čovjek vraća unatrag, pa i te ljude sretne u nekim svojim lijepim trenucima djetinjstva i mladosti. Premda umjetnik ne bi trebao ostarjeti.

Vi ste “osuđeni” na najmlađe, na publiku koja je iskrena. Koliko njihovih osjećaja doživljavate na sceni, osjećate li njihovu percepciju predstave?

- “Osuđeni” – na svu sreću. Možemo biti ne znam kako umorni, može nam to biti

četvrta po redu predstava, a na nekim predstavama zna biti i jako malo djece, stjecajem okolnosti zna biti i 15 djece, ali to je sve sreća. Tih petnaestero djece su nama čarolija… Nema prepreke je li malo ili mnogo djece: njihove oči, njihovi izrazi, naše uzajamno druženje…, nešto je što je čudesno. Tako da je prava ljepota igrati za njih. Ne osjećam se uskraćeno, čak štoviše… Ako smo poslije predstave čuli djecu koja nam se obraćaju, ako smo nešto primijetili, ako nam kažu ‘Hvala, bilo je lijepo’, ili ako kažu da i nije bilo lijepo – to su stvari koje se pričaju, odnosno nešto što traje. Ta naša veza, ljubav i naš odnos, stalno traju.

Zašto lutkarstvo?

- U lutkarstvo sam ušla slučajno. Bila je audicija i prošla sam. Međutim, dalje sam kroz svoj rad imala priliku surađivati i raditi i u Narodnom pozorištu, ali lutkarstvo me činilo zadovoljnijom: bilo mi je više inspiracija, provokacija, bilo mi je nešto u čemu sam ja više našla sebe. I dan-danas tražim i pronalazim to nešto. To je jedan čudesan odnos čovjeka i lutke.

Što je to što je Vama izazov ili tajna umjetnosti između Vas i lutke?

- Tajne su u nama. Izazove tražimo prvo u sebi. To je jedan neprekidni krug koji ne znam objasniti. Vjerojatno svatko na drukčiji način to doživljava i objašnjava. Mene lutka tjera na pretraživanje sebe, na analizu sebe, a to je nekada jako teško. Tjera me plakati i smijati se, i kad sam tužna da se smijem i kad plačem da sam vesela… To su stalni pronalasci, stalno se provociram. To je moja tajna. Ali sve se opet svodi na čovjeka koji će tražiti tu tajnu. Ako je ne znaš naći, onda ti nitko ne može pomoći.

Zašto je važno djeci gledati lutkarske predstave? Koliko danas polažemo na to da odvedemo dijete u kazalište, da vidi predstavu i da poslije pričamo o njoj?

- Ja mogu reći, iz naše perspektive, da imamo veliki broj publike, da su to stalna djeca uz koje prepoznajemo i roditelje i mislim da je to nešto čudesno, što roditelj ne bi trebao djetetu uskratiti i reći: ‘E, gledao si tu predstavu.’ Mislim da svaki put dijete vidi nešto novo i pustite ga tražiti nešto novo, kao što i roditelj to čini. U biti, onog trenutka kada roditelj uživa u našoj predstavi, onda će i dovoditi dijete. Ti trenuci čarolije, ti trenuci bajke, naravno da su važni za odrastanje. Ta ljepota, druženje, učinit će djetetov život sadržajnijim, imat će prekrasna sjećanja osim kulturne edukacije koju jedna predstava podrazumijeva. Ne možemo imati velike gledatelje ako nismo odgojili male.

Mnogo igrate i po Hrvatskoj, na raznim festivalima. Jesu li reakcije djece drukčije, onako kako ih Vi vidite, ovisno o sredini u kojoj igrate?

- Ono što je nama veliko zadovoljstvo i što nam pričinjava pravi gušt je igrati za djecu koja nisu imala ili nemaju često prilike vidjeti lutkarske predstave, za djecu u malim mjestima i malim sredinama. To je posebno zadovoljstvo. Njihove oči su posebno široko otvorene, njihova usta su otvorena. Ne mogu reći da ima teritorijalne razlike. Imali smo prekrasnih iskustava, od tih malih škola do gradske djece, ali je nekako uvijek toplije u manjim sredinama, tu se djeca glasno čude.

Gdje Vi najviše volite igrati?

- Ako se čovjek sjeća, uvijek se sjeća neke osobe koja je vezana uz tu predstavu: jesu li to prekrasni domaćini, jesu li to ljudi koji prekrasno dočekaju glumce i raduju im se… Sad smo igrali u Gunji, po ne znam koji put, ali toplina ljudi koji se raduju, koji se trude, to je ono toplo, ono ljudsko, ono što se u svakodnevnom životu izgubilo – da čovjek čovjeka toplo primi, da mu se raduje što je tu i da kaže da jedva čeka da se opet dođe i da su djeca sretna. Čovjek se uvijek sjeća emocija koje dobije zauzvrat: bilo od djece ili od domaćina…. Mnogo je takvih mjesta, tako da ne mogu nešto posebno izdvojiti. Na kraju krajeva, naša djeca koja dolaze na subotnje izvedbe su naši prijatelji.

Gdje je umjetnosti lutkarstva u Mostaru i u BiH?

- Znamo svi gdje je mjesto inače svemu dobrom u našoj zemlji ili gledajući globalno u svijetu: mjesto ljepoti je potisnuto. Ali opet se vraćam na misao da se pojedinac mora truditi. Jer, koliko god izgleda da pojedinac ne može mnogo, ipak može. On može izboriti svoje mjesto u ovom današnjem svijetu. Sve je ostavljeno pojedincu na traženje, na ljubav, na volju, na želju, na htijenje. Mi jako mnogo radimo i ono što nas drži ovdje nije novac, nego zaboravljena emocija, nada, ljubav: ljubav prema onome što radiš, prema onome tko te gleda. Ne znam gdje je mjesto umjetnosti… Gdje ga sami stavimo. Mi smo to mjesto našli i postavili smo ga visoko. Netko drugi tko bi trebao – jer umjetnost je skupa djelatnost – nažalost ga nije postavio. Ali previše lijepih stvari ide uz ovo, da bismo pričali o takvima.

Dobili ste nagradu za životno djelo, ali, ipak, još je mnogo uloga pred Vama, umjetnost ne stari… Što bi bio još neki izazov, što je Vama izazov u igranju, u otkrivanju tih tajni između lutke i Vas?

- Stalno otkrivanje tajne je izazov. Novi projekti su izazov, novi ljudi su izazov, stalno ponavljanje ljepote između nas kolega dok radimo je izazov. Izazov je i naša simbioza na sceni, ono čega nema u svakodnevnom životu. Mi živimo kao da živimo paralelni život. Mi, ljudi koji se bavimo ovom vrstom umjetnosti, malo smo isključeni iz svakodnevnog života. Kad nas pitaju ‘Što ima u Mostaru?’, ne znamo: mi znamo što ima u svijetu u kojem mi stvaramo. Je li to bijeg od stvarnosti ili ljepota življenja, nije ni važno kako će čovjek to nazvati. Ili je to čuvanje i davanje ljepote?

Iz obrazloženja nagrade

“Lutka može sve, pa i sve može biti lutka” Jedna je od najprihvaćenijih lutkarskih maksima koju su rijetki imali prilike zorno doživjeti! I, eto, sretne publike (djece i odraslih), ali i lutkarskih znalaca koji se susreću s lutkama u ruci Jadranke Popović Miljko. Njezin Tigriček Perica, Majka u šumi Striborovoj, Mačak u čizmama, Pinokio i Gita, samo su neki od lutkarskih bisera! Gledali smo je i divili joj se kako igra ginjolom, javajkom, stolnom lutkom, zijevalicom. Iza svih je izvirala interpretativna virtuoznost pa i kad na trenutak napusti lutku, čini to poštujući njezinu lutkarsku samostalnost, ali u isto vrijeme pokazujući svoju dramski interpretativnu snagu. I onda se odjednom poput Pitagorinih kateta sjedinjuju u zaista veličanstvenu lutkarsku hipotenuzu. I to ne samo s lutkama, već i svojim lutkarskim kolegama Martom, Tiborom, Anelom, Ivanom, Ivanom i Ružicom na čiji je umjetnički profil imala ogroman utjecaj. Zato smo uvjereni da ovom prilikom nagrada dolazi u ruke vrsnog glumca i istinskog lutkara, priopćeno je iz Hrvatskog centra UNIMA.

Čestitao i gradonačelnik

Gradonačelnik Mostara Ljubo Bešlić čestitao je glumici Lutkarskog kazališta Mostar na priznanju za njezin rad, a koje je dijelom i priznanje Lutkarskom kazalištu Mostar. Tom prigodom uručio joj je i monografiju “Mostar u slici i riječi” te zaželio još puno dobrih uloga i predstava na radost i sreću naše djece.

Dnevni list