Dnevnik gradske cure: Partykularna reforma

gradska cura
gradska cura
...jedini klub za koji se govorilo "idemo u disko, ja smijem bit do 11" a glavni hit je bilo na štandu kupit simpatiji lančić "vaše ime na zrnu riže."

ZNAŠ kaj, Marko? Neki dan sam bila u restoranu i znaš kog sam vidjela? Gerarda Markića. Rozog i sjajnog, baš kao na televiziji. Sjedilo je tamo s obitelji i ručalo kao najobičniji čovječuljak koji u slobodno vrijeme ne zadire u tuđe maternice. Bio je to jedan jako poseban dan, iz više razloga. Za neke je bilo Tjelovo. Za neke je bilo Tjednovo. Za neke, one koji rade u shopping centrima za 2500 kuna je bio četvrtak - radni dan iako je praznik ali "barem imam posao pa se ne smijem žalit." Za mene je bio rođendan moje mame.

Još jedan razlog posebnosti ovog dana je bila i mala curica koja je nesmetano, nekontrolirano i vrlo glasno trčala po restoranu i urlala nad glavom ljudima koji su pokušavali jest svoj Tjelovo/Tjednovo ručak. Roditelji konkretne male princeze su bili krajnje nezainteresirani za nju jer su na stolu imali prekrasnu svinjetinu, pa su pustili da dijete skače i urla oko stolova. Bilo je toliko iritantno i glasno da mi se na trenutak učinilo da se i Gerardovo srce malo omekšava po pitanju pobačaja, ali to je vjerojatno samo bio sjaj u očima zbog mesa na stolu. Mislila sam napisati kolumnu o Gerardu, maloj curici i generalno o roditeljima koji puštaju svoju malu divljač (znaš onu posebnu vrstu djece koja su najgora jer im roditelje nije briga što rade) da se ponašaju kao atomska bomba na javnim mjestima ali znaš kaj? NE DA MI SE. Previše je svega stalno. Karamarko nas jebe po novinama. Božo nas jebe po novinama. Kiša i oblaci nas jebu po novinama a kurikularna reforma ne da nas jebe nego nas gang banga. I ne da mi se. Budem sljedeći tjedan.

Ipak sam sad plavuša, a plavuše se kao više zabavljaju, što znači da vjerojatno manje razmišljaju o Gerardu, a više o sladoledu. U to ime sam za vikend spakirala stvari i otišlaaaa...

Na plažu, na Zrće, gdje bilderi se grče!

Zrće. Od svih mjesta i nemjesta na ovom svijetu, Zrće.

Nisam bila dugo, i kad kažem nisam bila dugo, ne mislim nisam bila par godina pa ne znam kaj se još otvorilo od klubova i na kojem štandu je najbolji pečeni kukuruz - nisam bila na Zrću od 1999. godine. E, digresija, jel vama jasno da ljudi rođeni 1999. imaju 17 godina? Sedamnaest. Znam da je čista matematika, ali ja to ne mogu. Kad čujem '99. godište, pomislim ok, drugi, treći osnovne. Ne. Sedamnaest, iliti još malo pa prestar za Katalenića. Sedamnaest. E, toliko godina nisam bila na Zrću.

Puno se promijenilo od devedesdevete. Zadnji put kad sam bila na Pagu, doma smo se javljali s telefonskih govornica, na Zrću je postojao jedan jedini klub za koji se govorilo "idemo u disko, ja smijem bit do 11", a glavni hit je bilo na štandu kupit simpatiji lančić "vaše ime na zrnu riže." Nismo imali mobitele, ali imali smo sladoled Bubi. (Nemoj mi se nakon ovog javit u inbox i reć mi da i danas postoji Bubi jer onaj rumeni sladoled nije Bubi. Bubi je od žvake, rumeni sladoled je od jagode, to nije isto i nikad neće biti isto, kao što Sinj nikada neće biti Senj i kao što sarma nije isto što i filana paprika.) I sladoled plavo nebo, se sjećaš toga? Ima ga i danas za kupit, ali to je sad GMO, nema uopće okus po domaćem plavom nebu, sve nešto umjetno, Chemtrailsi, masoni, iluminati, Monsanto.

Da mi je prošle godine netko rekao da ću svojevoljno ić na Zrće, kladila bi se u suprotno jer ja mrzim Zrće. Znam da nije lijepo reć da mrziš nešto što realno nisi probao, ne u pravom smislu riječi (17 godina je puno vremena), ali ja Zrće mrzim na isti način na koji se mrze prokulice - možda ih nisi ni probao, ali znaš da ti neće valjat jer su to prokulice i fuj i makni to s mog tanjura. Tak.

Ali život je smiješan i nepredvidiv, na primjer, ove godine sam skužila da volim prokulice, pa sam odlučila dat šansu Zrću, ako ništa drugo, da mogu argumentirano širit mržnju kad se ukaže prilika.

Ono što se dogodilo sljedeće će vas šokirati.

SUPER je. Super. Presuper. Iznenađujuće super.

Novalja je malo u banani jer na samom kraju petog mjeseca oni još nisu baš sasvim spremni za turizam pa se u nemalom broju kafića i restorana još buši i popravlja i lakira dok ljudi jedu (iznenadila ih sezona kao Bandića snijeg, valjda), ali dobro je, pomalo. Ali inače je super.

Cijeli otok je pun Britanaca koji su došli na Spring break - cugat i usput malo posunčat kožu i/ili pobrat sifilis. Uniforma je roza koža, majica-potkošulja, ona duboko rezana da se vide i cicice i pazusi i tetovaže po cijelom tijelu, tako da se svako malo stiltaš jer misliš da je prošao Ed Sheeran a nije jer život nije fer. Pijani su, glasni su, ali nisu seljačine - kad ti pijani Britanac uleti s glupom pričom, zbog naglaska i dalje zvuči kao intelektualac pa se osjećaš lijepo.

Ono što me najviše iznenadilo - Zrće izgleda kao Miami. Ok, možda ne kao Miami, ali kao Mini Me od Miamija, što je i dalje prekrasno. Ja sam, tipično hrvatski, iako su mi ljudi govorili da je odlično, mislila da će izgledat kao Karlovac na moru (tak je izgledalo kad sam zadnji put bila, kad je tamo bio jedan DISKO), ali stvarno izgleda kao Amerika. Klub do kluba, sve novo, sve nabrijano, i još važnije i ljepše - fast food do fast fooda. Kebab, cheeseburger, palačinke, tortilje - sve ima i sve izgleda fino i sve ćeš pojest jer kad si na Zrću, život je lijep i bezbrižan. Ima i salon za tetoviranje odmah na ulazu, za sve one koji popiju onu "još jednu, putnu" previše pa si tetoviraju "Ivanka" na glagoljici preko bicepsa iako su iz Britanije i ne znaju šta je Ivanka.

Klubovi su brutalni. Ja, na primjer, ne volim klubove, ni izlazit, ni bit budna do kasno, zato me jedan prijatelj i zove Baba Devojka, ali ovo nisu obični klubovi, ovo su svemirski brodovi. Ja prva ne podnosim house ili kak se već zove ta pneumatska bušilica koja svira (koju za razliku od prokulica nikad neću moć probavit), ali svejedno ti je dobro jer te ponese atmosfera (nisam se drogirala Marko, časna izviđačka). Svi plešu, pa plešeš i ti, ne onako kao što plešeš kad ti se udaje sestrična u trećem koljenu pa malo cupkaš jer moraš, nego baš onako, iz gušta. Jedini trenutak kad ljudi malo manje plešu je kad uleti neki "nepoznati" izvođač, tipa Michael Jackson pa su mladi partijaneri na trenutak zbunjeni, ali DJ brzo to sve izmiksa pa svi opet skaču i sve je opet u redu.

Ekipa je... raznolika. Senzualni latino frajeri u košuljama koji solo plešu salsu i izgledaju kao Antonio Banderas na maturalcu. Crnci koji stoje u kutu i čekaju hip hop koji se neće dogodit. Cure. Zgodne cure. Zgodnije cure. Još zgodnije cure. Cure koje želiš ošamarit jer su neprirodno lijepe pa se tješiš da su to unajmljene, genetski modificirane Ruskinje kojima iz usta vjerojatno smrdi po palminom ulju i starim baterijama. Ima i čudnih cura, na primjer, izdvojila bih djevojku u hotpants hlačicama koja je za konkretnu prigodu obukla čipkasti grudnjak (bez majice) ali je cijeli look uravnotežila velikim naušnicama od cirkona u obliku raspela, da se vidi da je pobožna i čista.

I svi plešu kao da ih nitko ne gleda, baš kao što kaže onaj citat koji te potiče na bolji život.

Većinom je normalna ekipa, ali uvijek ima onaj jedan najbolji plesač koji je uzeo puni pansion (doručak, ručak, večera, drogiranje) pa krene vrtit techno-rukicu u jednom smjeru, pa stane, savije se i vrati natrag, kao da se usred plesa preporodio i predomislio - ja to zovem Božo Petrov ples. Ne mogu ti to opisat, evo ti video s jutjuba da vidiš o kakvom liku pričam.

Bude samo jedan takav, ali zbog tog jednog se sve isplati. I taman kad misliš da ne može bolje od Bože Petrova - može, jer svi klubovi imaju svoje prave plesače zbog kojih zaboraviš da si u Hrvatskoj i misliš da si zaspao u Novalji i probudio se u New Yorku. Vidi ih.

Nema veze što obojica na slici imaju duckface, ako im gledaš u glavu, you're doing it wrong.

Lijepo je. Svjetski. Svi plešu skupa, i pederi i crnci i visoki i niski i debeli i mršavi i katolici i muslimani i Kinezi i Japanci (nemoj me pitat koji su koji) i nadrogirani i čisti i pijani i trijezni i ljudi koji vole prokulice i oni koji ne vole - svi skupa, bez predrasuda, i svima je lijepo.

Gledaš to i na jednu večer zaboraviš da si u zemlji u kojoj Gerard viri pod suknje, u kojoj blagajnica radi kad se ne radi i u kojoj gradimo fontane a nemamo novaca za tete iz vrtića i učitelje.

Lijepo je doć na Zrće, gdje bilderi se grče, barem na vikend, odmorit dušu od proljeva našeg svagdašnjeg i gang banganja po novinama.

Zato nisam htjela pisat o Gerardu i curici, jer odmaram dušu.

Al budem sljedeći put, obećajem ko Karamarko!

A sad odi još jednom pogledat video ljudi koji plešu i nauči koreografiju.

index.hr