Dnevnik gradske cure: Napad vlažnom piroškom

Andrea Andrassy. Ime koje mi je mama dala jer joj se svidjelo kako paše na tatino prezime, a ni meni nije loše jer ljudi s istim inicijalima imena i prezimena mogu bit Marvelovi junaci, a ti ne možeš.

Andrassy. Čita se AndraŠi, jer... nazovi mađarsku ambasadu da ti objasni. Zvali su me svakak dok sam bila klinka. Najčešće Agassi, jer je to full kreativno. Andrašić, jer to bolje paše uz boje hrvatske zastave. Jednom Đundasi, kad sam kod doktora ostavila knjižicu (onu mliječno bijelu, staru, koja je izgledala ko današnje vozačke ali si umjesto A, B, C kategorija imao štambilj za A, B, C hepatitis) pa me sestra koja ne vjeruje u glupa pravila tipa abeceda prozvala tak. Good old days. Kad sam krenula pisat kolumne, nekoliko ljudi me optužilo da mi to nije pravo ime i da obmanjujem naciju, što je sasvim legitimna optužba ako nemaš Google.

Jučer me za isto optužio Facebook. Krenula sam se ulogirati, da provjerim ljubavne ponude koje sam dobila u inbox nakon što sam u nedjelju na telki bila Senna M. BTW, ti kojeg se ovo tiče - s ovim si se ljubio:

You're welcome.

Uglavnom, Facebook. Ne da mi da se ulogiram, jer "Andrassy" krši njihovu politiku imena. Sasvim nepovezano, moj Facebook prijatelj "Četrdeset Pimpeka" nema problem s loginom. Enivej, Fakbuk me tjera da, ako se ikad ponovno želim spojit na njega, promijenim ime u neko koje odgovara njihovim standardima. Long story short, sad sam Andrea Andrassi, jer je IPSILON đavolje slovo tuge i nesreće. Ne znam uopće kaj da kažem Facebooku, osim SRETNO S JEBENOM KINOM!

Uspjela sam se ulogirat pod novim, lažnim imenom jer moje pravo ime zvuči lažno a moje lažno ime zvuči stvarno, i ostale stvari koje nemaju smisla. A možda bi bilo bolje da se nisam ulogirala.

Na Fejsu me dočekala poruka jedne gospođe (opet, znam, ova kolumna bi se mogla zvat "Inbox gradske cure", ali javljaju mi se ljudi koji imaju IQ Pepper iz American Horror Story-a (počni gledat ak nisi) i ne mogu ih ignorirat). Ona je jednog sunčanog popodneva otkrila formulu mog života i odlučila ju podijelit sa mnom, što na mojoj listi prioriteta i stvari koje želim u životu stoji odmah pored SIDE i CD-a najljepših jodlerskih balada u izvedbi Siniše Cmrka, ali nema veze, podijelila je sa mnom poeziju svog uma:

"Ti si jedna obična prevarantica!" (ovo je još zanimljivije ak čitaš tekst kao da je scena iz Krv nije voda.) "Sad sam ti malo pogledala slike i nije mi jasno kako te nije sram glumit da voliš hranu kad je očito da ju ne jedeš?" (ne izmišljam ovo) "Hodaš okolo, slikaš hranu i glumiš da jedeš" (voljela bih da lažem) "a vjerojatno se doma izgladnjuješ i ne jedeš po par dana! Nije u redu da nabijaš komplekse ženama koje jedu i glumiš da si i ti jedna od njih a nisi! Ak stvarno jedeš to što pišeš da jedeš, dokaži!" (ovo se stvarno dogodilo).

Ovo je trenutak u kojem se s nostalgijom u očima sjećaš divnih trenutaka kad te Fejs nježno zamolio da korigiraš "y" u "i." Trenutak kad želiš otić u pekaru kupit onu masnu, zarolanu pirošku sa sirom, znaš onu smećkastu kakva je u školi bila za užinu i jeo si ju s guštom iako je iz nje curilo ulje? E, tu pirošku - ovo je trenutak kad ju želiš kupit, i takvu toplu i finu odnijet doma, umočit ju u hladnu vodu u zahodskoj školjki i lupit ovu ženu s njom posred usta. Napad vlažnom piroškom. To bi trebalo postat zakonsko pravo kad ti netko pošalje upit da mu dokažeš da se hraniš.

Da ti ja dokažem da jedem hranu jer mi ti zbog slika na profilu ne vjeruješ da jedem hranu? Jel ovo epizoda Twin Peaksa? Oćemo se nać kod javnog bilježnika da mi lupi pečat da sam imala oralnu konzumaciju koja je rezultirala gutanjem, pa da ti budeš sretna, ženo koja nesvjesno podržava Movember?! Hoćeš da ti pošaljem uzorak stolice pa da se pouzećem uvjeriš da sam ručala ručak? Hoćeš me odvest na romantičnu šetnju nasipom i napravit dokaznu gastroskopiju? Napad vlažnom piroškom.

Kaj je najsmješnije, ovo nije prvi put da mi je netko rekao: "Ti si mršava, ne vjerujem ti da jedeš." Čula sam to i na Fejsu, i uživo, kad sam u nekom društvu diskutirala o tome gdje je najbolji cheesecake, pa mi se jedna "prava žena" žena obratila s visoka rečenicom: "Joj daj, kaj ti znaš, ti si mršava, ti cheesecake samo gledaš." Da sam debela, ili malo popunjenija, vjerovala bi mi da jedem. Ovak ona zna da ne jedem jer ONA jede, a ONA je popunjenija pa to znači da JA zapravo ne jedem - inače bi postojala mogućnost da smo svi različiti a nismo, ne daj Bože da te Željka Markić čuje. Napad vlažnom piroškom.

O rečenici: "KAJ TI ZNAŠ KUHAT? " - da ne pričam. Neki ljudi još uvijek u glavi imaju stereotip da debeli ljudi jedu i kuhaju, a mršavi ljudi ne jednu ili eventualno ližu stiropor za ručkom. Jednodimenzionalno poimanje svijeta. Sunce je žuto, nebo je plavo. Žak je debel jer jede puno majoneze, Lana Banely je mršava jer jede špenadle i pije suze štenaca, ali samo bijelih jer je rasist, kao i svi mršavi ljudi. BTW svi koji mi sad žele napisat moralno-vertikalnu poruku o tome da nije u redu da sam rekla da je Žak debel - Žak zna da je debel. I ok je s tim, jer ga ne definira postotak masnoće u tijelu nego broj oktava, koje će imat i sa 40 kila i sa 140. Svi koji mi sad žele napisat da se kaže "debeo" - mogu li vas ponuditi aperitivom od vlažne piroške?

"Kaj ti znaš kuhat?" Znam, jer volim to. Volim kuhat, volim jest, a jedini razlog zbog kojeg ne izgledam ko kauč na razvlačenje je genetika. Oprostite što mi se mamin i tatin DNA spojio na način koji ne podržava vaše svjetonazore, gospođo, ali kao što postoje ljudi koji genetskom slučajnosti znaju slikati, postoje ljudi koji mogu pojest janje i ne se udebljat. Moja mama se ne može udebljat. Kad je bila trudna sa mnom, imala je 58 kila, kad je bila trudna s bratom, imala je 60. Istu kilažu ima već 25 godina, i ona se ne mijenja. Maže mast na kruh u ponoć, jede špek, ajvar, majonezu, može pojest 20 knedli od šljiva odjednom - nikad u životu nije izgovorila riječ "dijeta", i nikad se nije udebljala. Jebiga.

To je genetika koju imam i ja. Svatko u genetskom koktelu dobije neki "talent" - ja se teško debljam, a i kad se udebljam, sve ode u sise, što zvuči super ali nije jer ću se u trudnoći vjerojatno prehitit na trbuh i ostat tako do poroda. To je moj genetski plus. I iste sekunde bi ga zamijenila za genetski plus Christine Aguilere koja se deblja čim pogleda hranu, ali zato pjeva najbolje na svijetu. Ili za genetski plus Lady Gage koja je mali Mozart u mesnoj haljinici. Svatko ima neki plus. Svatko. Čak i Zoran Milanović kojem duša možda je močvara, ali su mu oči ocean (svaka sličnost sa sličnostima je neslučajna).

Koliko vidim, kod nas postoje dvije opcije kad si mršav - ili lažeš da jedeš, ili će ti priznat da jedeš i da se jednostavno ne debljaš, ali onda će te optužit da nisi "prava žena." Ko Fejsbuk, samo malo ozbiljnije. Sigurno ste čuli taj izraz negdje usput. "Ja volim prave žene" ili "Ja sam prava žena."
Nedavno sam na Fejsu vidjela raspravu između nekih cura koje su se ispod spota od Nicki Minaj nadmetale koja je PRAVIJA žena (moram počistit listu prijatelja):
"Ja sam prava žena jer imam guzicu a ti nemaš."
"Ja sam prava žena jer imam bolje sise."
"Ja sam prava žena jer imam nogu broj 47 i zovem se Domagoj."

U današnje vrijeme se stalno svađamo kako izgleda i kako se ponaša prava žena. Tko uopće određuje ta pravila? Vjerojatno neki zločesti peder-urednik na portalu ugnjetavaniklitorisi.com koji ne može hendlat da je ok da odjednom postoje 3, 4 ili 150 definicija savršene žene. Onda kao trend nametne jednu pa se prozvane hvale da su prave, a ove ostale moraju slušat kako nisu. Svako malo "prava žena" ima drugo značenje. Imali smo Merlinku, i to je bilo ok. Sisa, guzica, bokovi, IQ kišne gliste. Može. Imali smo Pamelu Anderson, i to je bilo ok. Velike sise, mala guzica, ok. Onda je došla J.Lo koja je rekla da su velike guzice super, i to je bilo ok. Ali zašto jedno mora isključivat drugo? Sve je to ok. Jebale vas "prave žene" i definicije.

Svaka od tih žena je super i nije bitno jel ima veliku guzicu, velike sise ili oboje, bitno je da nije crnkinja. Zajebavam se #šaljivirasizam. Zakaj moramo imat jednu "pravu ženu?" Nije žena burek da mora bit samo od mesa a sve ostalo je pita (ovo je full glupa paralela). Netko voli Beyonce, netko voli Shakiru, netko voli Modnog mačka... Nema prave ili krive žene, postoje samo preferencije. To je ko da uđeš u slastičarnu i kažeš da je samo sladoled od vanilije pravi sladoled. Nije. Svi su dobri, i nećeš se posvađat s frendom koji jede čokoladu jer ti voliš vaniliju.

Znaš kaj je prava žena? Prava žena ima celulit, ili ga nema - u svakom slučaju, ne boji ga se jer zna da on nije nešto ružno, nego uspomena na sve torte koje je pojela. Ima sise kakve ima, i ne Gugla silikone jer joj je peder-urednik reko da je u trendu bit sisata djevojka. Ima guzicu koja joj koji put ide na živce, ali je njena i dobra je. Prava žena jede čizburger sa svojim frendicama i ne napada svoju mršaviju frendicu jer se nije udebljala. Zna da debeli ljudi nisu nužno debeli jer se pikaju u venu injekcijama majoneze, i zna da mršavi ljudi nisu nužno mršavi jer su povraćali obroke. Prava žena ne sluša što kaže zločesti peder-urednik, jer zna da bi po njegovim definicijama malo morala bit mršava, malo popunjena, malo crnkinja, malo bijelkinja, što je nemoguće ako nisi Michael Jackson.

Prava žena će pogodit vlažnom piroškom svakog tko se osjeća prozvanim određivat što je prava žena. Fak ju. Na svijetu ima 3 milijarde i 520 milijuna žena plus Justin Bieber. Sve je prava žena.
Ljubi vas Ženna M.

index.hr