Velimir Raspudić: Čujem pjesmu rodnog kraja

Bijača
Često mene noću budi
u krošnjama lagan povjetarac
u njemu čujem pjesmu rodnog kraja
u njemu čujem gangu i bećarac.

Ustanem se, priđem malo bliže,
da pogledam tko me pjesmom budi,
u mislima tada mi se jave
meni dragi i usnuli ljudi.

Oni koji među nama nema
al uvijek će među nama biti,
sakriveni iznad prvi zvijezda
svake noći nad nama će bditi.

Oni mene svojom pjesmom bude
pjesmom naši stari pradjedova
u noćnom tihom povjetarcu,
što miluje krošnje jablanova.

Volio bi još jedanput s njima
zapjevati onu od davnina,
još jedanput oko stola sjesti
iz bukare napiti se vina.

Možda ću, kad Bog me pozove
i ja pjesmom s nebeskih visina,
milovati krošnje jablanova,
iz sna budit svog jedinca sina!