U Hercegovini udvostručen broj samoubojstava

samoubojstvo
Tako je samo na jugu BiH, u Hercegovačko-neretvanskoj županiji, prema podacima iz policije, izvršeno 14 samoubojstava za prvih pet mjeseci, a taj je broj u odnosu na isto razdoblje lani udvostručen!

Kompletno društvo Mostarce je posebno potresla vijest posljednjeg dana svibnja kada se Tatjana B., samohrana majka, bacila s devetog kata zgrade u kojoj je živjela, a isti dan je 86-godišnja Ismija B. okončala svoj život bacivši se u Paprasko jezero. Svega šest dana kasnije, D. M. (69) otisnuo se u smrt sa sedmog kata bolnice na Bijelom Brijegu u Mostaru, a već u četvrtak osvanule su vijesti o tome da su dva muškarca, jedan u blizini Mostara, a drugi kod Konjica, počinila samoubojstvo vješanjem, piše Dnevni avaz.

Tmurna situacija, kada je riječ o samoubojstvima, skoro da nije drugačija u cijeloj zemlji, jer rijetko prođe dan bez vijesti kao što su: "Starica skočila sa šestog kata zgrade", "Pacijent se bacio s bolnice", "Ubio se aktivirajući bombu"...

Kako kaže poznati psiholog Marko Romić, to što sve veći broj ljudi diže ruku na sebe može se dovesti u vezu s teškom višegodišnjom političkom i socijalnom situacijom u BiH.

- Sasvim sigurno to dovodi do toga da ljudi padaju u sve teža stanja depresije i poneki od njih u tim depresivnim stanjima jedini izlaz vide u tome da okončaju svoj život. Evo, posljednjih nekoliko dana to se intenziviralo i u cijeloj BiH imamo slučajeve samoubojstava - kaže nam Romić.

On je naglasio da kompletno društvo snosi svoj dio odgovornosti za takvu situaciju, ali iznosi da liječnici koji se bave mentalnim zdravljem cijelu situaciju u vezi sa samoubojstvima ne mogu sami rješavati.

Ipak, govoreći o fenomenu samoubojstava, sociolog Enes Ratkušić ističe da se to u pravilu tretira na neadekvatan način, najčešće se, kako kaže, dovodi u vezu s ekonomskim stanjem, i to u najvulgarnijim oblicima, mjereći same razloge količinom sredstava za život.

Motivi su, međutim, navodi on, drugačije prirode i najčešće su povezani s uvjerenjima pojedinaca da su ostavljeni, prepušteni na milost i nemilost, da egzistiraju izvan zajednice, bila ona obitelj ili u društvo u cjelini.

- Tom činu pribjegavaju osobe neintegrirane u društvo, kako je to objasnio Emil Dirkem. Kako je društvenosti sve manje, u ovoj eskalaciji individualizama, jer nove generacije već samo elektronski komuniciraju, prostora za osjećaj izgubljenosti i ostavljenosti sve je više i, naravno, psihički i mentalno labilniji u takvim okolnostima posežu za samoubojstvima kao izlazom, rješenjem. Svi oni suštinski su živjeli izvan društva, odnosno njihov društveni život bio je goli privid - objašnjava Ratkušić.