Marina Radoš: Maja, mandarine i suputnici u autobusima

Marina Radoš: Maja, mandarine i suputnici u autobusima

... iako si može priuštiti i taksi i avion. Voli čitati knjige, u miru, pod onim lampama iznad sjedišta. Avioni prebrzo idu, a taksisti ga gnjave.

Za esava.info: Marina Radoš

Moja lampa je najčešće ugašena. Sjedim pored prozora, slušam neku laganu muziku i inspiriram se pejzažima i panoramama koji prolaze iza prozora, kao slike. Tek povremeno razgovaram sa suputnicima. Ljudi koji putuju autobusom vole se povjeravati nepoznatim osobama koje bulje kroz prozor.

Tako sam pretprošlo ljeto upoznala Miru iz Beograda, koja ima 42 godine, i putuje u Crnu Goru kod dečka. Linija preko Bosne joj je jeftinija i duža. Voli i ona autobuse. Rekla mi je kako žudi da se uda iako joj je kasno da izrodi djecu. Rekla mi je kako joj je prvi momak poginuo vozeći srpski rulet i da je deset godina bila sama. Tako se i nakačila na ovog Crnogorca. Miru više nikad nisam vidjela. Nadam se da me se ne sjeća.

Iz Zaostroga u Čapljinu ljetos je putovala Dijana, koja mi je dala tri kila mandarina iako sam se nećkala od granice. Njoj sam se fino povjerila. Baš sam bila u dubiozi taj dan. Nadam se da me se ne sjeća. Rekla je i ona meni kako je propala u životu i odgojila bezobraznu djecu koja iz Zagreba dolaze kući jednom u pet godina. Zato ona dijeli mandarine suputnicama koje ne vole mandarine. Nadam se da me se ona ne sjeća.

Ljetos putujem iz Dubrovnika. Kraj je kolovoza i već miriše duvanjska jesen na peronima. Kakav će čovjek biti nego sjeban? Sa mnom je putovao Slavonac. S njim sam se pravo našla. Nije uzalud naša teorija o tome kako su Duvnjaci i Slavonci srodne duše kad je u pitanju ‘popit, pojist i zagalamit‘. On je putovao s bauštele, a ja s godišnjeg odmora. Njemu 18, a meni 23 godine. Cura ga je ostavila tjedan dana prije nego se vratio kući, jer ju je navodno zapostavljao čitavo ljeto. Fino sam čovjeku natrovala protiv balavice, i rekla mu par trikova na koje padaju djevojke bauštelaca. Eto, nek se pomiri s gospođicom ako mu je stalo. O sebi mu nisam rekla gotovo ništa. Bio je to prvi suputnik za kojeg nisam poželjela da me zaboravi čim iziđem iz autobusa.

Jesenas putujem iz Splita. Sa mnom sjeda Darija iz Makarske. Ide upisati fakultet u Mostaru i o Mostaru nema pojma. U depresiji je jer nije upala u neki normalan grad na faks. To je bila neka mlađa ja. Ista. Odvela sam curicu do faksa i više je nikad nisam vidjela.

Toliko ljudi o kojima saznaš sve prođe kroz autobuse i kolodvore. Toliko tajni ispričanih potpunom strancu i ne zanima te hoće li on to ikome spomenuti ili ispričati, jer ga više nikada nećeš vidjeti ni čuti.

Idem neki dan s kolodvora kući i ispred Dikine zgrade ugledam Maju. Na prvoj godini je bila legalni ilegalac u Marijinoj sobi. Davali smo joj skripte, nakratko uvele u raju, Tanja joj je objašnjavala semantiku i slali smo joj poruke kad je polagala jezične. Studirala je tri mjeseca i netragom nestala. Vidim, sređena po zadnjoj modi. S njom neki ćelavi frajer. Odlaze u teretanu.

"Ej, Majo!" - manhula sam joj razdragana. Nisam je vidjela pet godina. Maja me blijedo pogledala, nasmiješila se ravnodušno i upitala: ‘Izvini, jel se znamo mi?" Nakašljah se. "Izvini, zamijenila sam te s nekim." Je me žena obruka, braćo moja mila.

Neki od nas pamte ljude. Pamte djecu iz vrtića. Pamte one sritnjake na prijemnom u Zadru. Pamte frajere sa susreta mladih ili s onih davanja obećanja Frama u Hercegovini.

Neki ne pamte ni ljude koji su za njih činili sve. Sinoć mi dolazi zahtjev za prijateljstvo od nekog nepoznatog imena. Dečko i djevojka na profilnoj i zadovoljstvo na licima. Dolazi mi i poruka: "Hej, jel se ti sjećaš mene? Putovali smo zajedno iz Dubrovnika. Naletio sam na tvoje kolumne i odmah sam vidio da te odnekud znam. Pozdrav iz Slavonije." Nije tajna u onome koga se treba upamtiti, nego u onome koji pamti. Maja se udala čim je došla prva prilika. Nije se njoj vele studiralo.
Marina Radoš / esava.info