Duvno moje, ne volim te više

Tomislavgrad
Tomislavgrad
Ipak, s vremena na vrijeme, treba ih obnoviti i čuvati od zaborava. U ovoj kolumni želim se prisjetiti jednoga događaja i jednog procesa koji je na mene ostavio najdublji dojam.

Prije 25 godina, pred Okružnim sudom u Mostaru, sa skupinom kolega odvjetnika, borio sam se za slobodu četvorice maturanata, tek stasalih duvanjskih mladića. Njihova tragedija prerasla je u kazališnu dramu koja je nekoliko godina, pred prepunim dvoranama, svjedočila o vremenu koje je završilo u ropotarnici povijesti. Na žalost, njeni protagonisti, sjajni glumci Hrvatskog narodnog kazališta - Jozo Lepetić, Toni Pehar i Dana Kurbalija, napustili su ovaj svijet, a s njima i moja drama „Druga savjest" - sišla je s dasaka koje život znače.

Uvijek je netko u zatvoru

U osvit zore Pavine ukućane probudila je snažna škripa policijskog vozila.

- Pavo, Pavo sine, ustani! Što si uradio, tužna ti sam, tko će ovu sramotu podnijeti, što ću ako za ovo sazna Vinko? - izbezumljeno je nabrajala i zapomagala majka Mara.- Ustani, traži te milicija!

- Ništa nisam uradio... Smiri se... Tko zna što oni hoće?!

Samo što se Pavo pojavio na stepenicama obiteljske kuće, vođa patrole vojnički zapovjedi: On će sada s nama; za sve informacije obratite se u SUP ili Okružni zatvor u Mostaru!

Dok je policijsko vozilo zamicalo između gusto izgrađenih kuća u Brišniku, sa svih strana mirnoga i pitomog sela začuo se plač i jauk. Dotrčali su susjedi i u nevjerici pitali što je se dogodilo. Začas se saznalo da su Pavo, Šimun, Ivan i Andrija odvedeni u zatvor. Mještani su ih poznavali kao odlične učenike, pristojne mladiće i talente za slikarstvo, poeziju, elektrotehniku. Tko će znati što današnja omladina radi... U posljednje vrijeme često su putovali. Govorili da idu studirati i da moraju polagati nekakve prijaemne ispite. Tko zna s kim su se sastajali u Splitu i Zagrebu! Možda ih je netko i zavrbovao... Mladi su i pametni, ponekad i neobuzdani u svojim razmišljanjima - u dahu izgovori susjed Martin, duboku otpuhnu i ode u dvorište svoje kuće. U popodnevnim satima oglasio se Radio Sarajevo, Split, Zagreb, Koeln. U domaćim emisijama vijesti i onima za radnike na privremenom radu u inozemstvu, informacije su sustizale jedna drugu: Veliki uspjeh radnika Centra službe sigurnosti u Mostaru! Koordiniranom akcijom s radnicima SUP-a Duvno, uspjeli su lišiti slobode i pritvoriti teroriste i neprijatelje našega samoupravnog socijalističkog društva..

Rano ujutro, s osvitom zore, dok se Duvno budilo iz košmara minule noći, Stanko je zatvorio prozor na malom i neuglednom kiosku, sa svežnjem novina, izišao na ulicu i prodornim, dubokim glasom počeo izvikivati:

Uhapšeni diverzanti! Tomislave, vrati nam se vrati, čekaju te duvanjski Hrvati.. Ulica se pretvorila u kazalište. Ljudi su se okupljali oko Stanka i tražili novine. Netko je želio kupiti jedne, netko dvoje, a ponetko i cijeli svežanj novina. Stanko se ponosno šepurio i počeo još snažnije izvikivati:

Tomislave, vrati nam se, vrati.... Nema, nema više. Fotokopirajte i čitajte... Po restoranima i kafićima novine su, uz duhovite duvanjske primjedbeopaske, išle od ruke do ruke. Navikli smo mi na ovo. Uvijek je netko u zatvoru. Samo, ovoga puta neće to ići baš tako lako. Znam ja kakvi su to momci. Bio sam im profesor u gimnaziji. S njima sam se družio i razgovarao - u prepunom kafiću objašnjavao je jedan sredovječni čovjek. Težina vijesti i kvalifikacija, ozbiljnost protokola i smrknuto lice tužitelja, tjerali su Pavu na razmišljanje:

Jesam li u pravu? Jesam li sve ispravno spoznao? Je li vrijeme za ovakve rasprave? Zašto su Boginji pravde zavezane oči? Zašto je tas u jednoj, a mač u drugoj ruci? Znam da je ovo vrijeme iskušenja i podnošenja, tu nema dvojbe. Ali, opet, zašto ovako? Jesam li zaslužio lisičine, pritvor i sobu samicu? Što će biti s mojim studijem? Proći će vrijeme upisa... Razmišlja li itko o tom? Može li ova društvena omorina donijeti kišu, može li se nad duvanjskim poljem ukazati sunce i njegove prostore očistiti od taloga i nanosa? Trebam li obuzdati svoju mladost? Trebam li se strpjeti do zrelijih godina? Nakon takvih razmišljanja, iz Pave je, kao munja, sijevnula hrabra, mladalačka odluka:

Ne mogu prihvatiti ono što se na svakom koraku zahtijeva. Slušaj i odobravaj, ne misli svojom glavom, ne psuj, ne pjevaj što pjevati ne treba... Koliko god moja misao bila teška, moja pjesma „bogohulna", koliko god moja riječ bilae nepodnošljiva, nitko me ne može lišitilištiti slobode promišljanja. Ne mogu odbaciti Hegela i njegovu maksimu - "U mislima sam slobodan jer ostajem sam sa sobom". Ne mogu mirnoćom ubijati svoju ljubav i svoje ideale. Može li moja riječ postati ovakav grijeh? Može li moje domoljublje postati put do dužega pritvora, osuđujuće presude, a sutra, možda, i do zloglasnog zeničkog zatvora?

Besana noć, pitanje do pitanja, a nigdje pravog odgovora. Samo što je svjetlost dana obasjala grad, dvorištem Okružnog zatvora Pavo je pošao istražnom sucu kazati ono što je namjeravao reći u svojoj obrani.

Istražni sudac na korektan je način izdiktirao sve ono što je Pavo rekao.- Treba li nešto dodatno objasniti? - zapita sudac još više namrgođenog tužitelja. Ima, ima... Na neka pitanja zahtijevat ću određenije i preciznije odgovore - oglasi se javni tužitelj, a potom upita: Vi ste se upravo vratili iz Jugoslavenske narodne armije, pa kako sve ovo objašnjavate? To je posebna priča. Armiju nisam osjećao kao svoju vojsku... Izdržao sam. Jezik, zapovijedanje, starješine, neravnopravnost na svakom koraku... Kome to nije jasno i kome ovo treba objašnjavati? Jeste li pjevali neke nedopuštene pjesme? - ponovno zapita tužitelj. Ne znam što pod tim podrazumijevate. Istina je da bismo ponekad, kada bismobi u učionici ostali sami, znali zapjevati: „Tomislave, vrati nam se, vrati, čekaju te duvanjski Hrvati..." Ja sam Hrvat, nisam komunist. VJa vjerujem u Isusa Krista. Pjevali smo ono što se u našem kraju pjeva na svakom mjestu i u svakoj prigodi. Naše pjesme nitko nije mogao čuti osim zidova učionice, vjerujte mi. Pa što da su ih čuli? Što tu ima nedopušteno? Po čemu su te pjesme neprijateljska poruka? Zar ne smijem zapjevati: „Ja sam Hrvat... Tomislave, vrati nam se, vrati..." ?

Što Vi kažete, druže tužitelju? - Pavo se načas ohrabrio, počeo objašnjavati i pitati oko sebe. Ipak, načas je zaboravio da je uhićen i priveden da odgovara na pitanja koja zanimaju sud i javnoga tužitelja.

Na dodatna pitanja javnog tužitelja Pavo je pribrano i staloženo odgovarao: Crtao sam hrvatsku zastavu i grb. To su povijesni simboli moga naroda. Nisam u učionici ni u školi pisao parole o kojima Vi govorite. Eksploziv sam nabavio za gradnju pristupnog puta do jedne naše nekretnine. Tako sam s dogovorio s ocem. Možda i za ulov ribe - u jednom trenutku Pavo se počeo zabavljati i šaliti.

O kakvom Vi terorizmu govorite? Što je Vama? Ja se spremam učiti, studirati i graditi, a ne rušiti. U povratku na putu do sobe samice, Pavo je na stubištu sreo kolegu Ivana kako u pratnji dvojice milicionaara ide istražnom sucu na prvo ispitivanje. Na postavljena pitanja i Ivan je odgovarao tečno i razgovijetno:

Jednom prilikom, na ekskurziji po Sloveniji, pjevali smo hrvatsku himnu: "Lijepa naša domovino, o junačka zemljo mila"... Tko je crtao grb i zastavu bez socijalističkih obilježja? Tko je napisao pjesmu „Moj narod"? Tko je govorio i komentirao život Alojzija Stepinca? Opišite sve što Vam je o tome poznato - spuštajući naočale na stol, zapita tužitelj. Andrija je pravi umjetnik. Kada sam vidio kako je to uradio na svojim knjigama i bilježnicama, zamolio sam ga da i meni to uradi. Pjesmu „Moj narod" napisao je Šimun. Čitali smo njegovu poeziju, išla je od ruke do ruke, od klupe do klupe. Nisam komentirao život Alojzija Stepinca. Međutim, bezbroj puta slušao sam od starijih i obrazovanijih ljudi da je to svet čovjek i da je bio žrtva montiranog političkog procesa. Na povratku s ekskurzije bili smo u Zagrebu, bili smo u kKatedrali i na Stepinčevuom grobu. Kako bi mogao biti pokopan u kKatedrali i uz glavni oltar da je bio ono što se u službenoj javnosti govori? Vidio sam da na njegovuom grobu piše: „U ljubavi prema svome narodu nikome se ne dam natkriliti".

Nakon toga sve je meni bilo jasno, druže tužitelju. To je to, nemam ništa drugo i ništa više reći. Nakon kraće stanke, istražni sudac zapovjedi: Ove stolice poredajte, isključite telefone, moramo raditi u miru... Sada ćemo saslušati „pjesnika" Šimuna. Vidjet ćemo što nam on ima reći.

Nakon što je saslušao upozorenja istražnog suca i osnove sumnje koje ji stoje protiv njega, Šimun se lagano pribrao. Oslonivši ruke na koljena, osmotrivši tajnicu i javnog tužitelja, istražnom sucu u dahu reče:

Iznijet ću svoju obranu i odgovarat ću na sva pitanja koje mi budete postavljali. Potječem iz izrazito siromašne obitelji. Vjerujem da će mi majka angažirati branitelja, a ja Vam, zapravo, i nemam nešto posebno reći. Vjerovao sam da će o mojoj poeziji, pa i pjesmi „Moj narod", suditi književni kritičari, a ne javni tužitelji. Samo Vi radite svoj posao. Šimun će i dalje pisati . Tko zna što vrijeme nosi. Možda se jedne večeri nađemo i na promociji moje poezije. Duboko uvjeren u svoju nevinost, pristupi istražnom sucu, potpisa zapisnik i ponovno, u pratnji dvojice čuvara, uputi se prema zatvorskim prostorijama. Oko četvorice tek punoljetnih mladića stvorila se velika afera. Optužnica je podignuta. Teroristi i neprijatelji izloženi su svakodnevnoj baražnoj paljbi medija. Pripremajući se za glavnu raspravu, bez posebnog uvoda i s puno ogorčenja, Pavo mi reče: Ponikao sam u kraju gdje su ponos i dostojanstvo jedino bogatstvo. Što sam uradio? Može li sud biti bliži državi nego slobodi čovjeka, poretku nego pravdi i pravičnosti? Zašto oko mene mašu plaštom teške robije? Prigovor na optužnicu nemojte ulagati. Ovdje u zatvoru govore da od toga nema ništa. Nazovite moje kući i kažite im da sam dobro. Razgovarajte s babom Jelom. Plašim se da ona ovo neće izdržati, uzza mene je nekako posebno vezana. Možda je imala pravo kada mi je, kao iskusna žena, savjetovala: „Sine moj, još si mlad, strpi se, ne skači u mutnu rijeku i virove, daleko je obala. Daleko su pravda i pravičnost od ovih naših krajeva". Zanimanje za početak glavne rasprave bilo je veliko. Ujutro, na podne i navečer, u središnjim vijestima doslovno se ponavljalo:

„Sutra u osam sati, pred Velikim vijećem Okružnog suda u Mostaru, započet će proces terorističko-neprijateljskoj grupi iz Duvna".

Bio je to konačan uvod u veliki sudski početak. Na dan početka glavne rasprave pred zgradom Okružnog suda u Mostaru formirala se kolona vozila. Službe osiguranja zauzele su svoja mjesta, nitko nepozvan nije mogao proći, ništa nije moglo promaći sustavu kontrole. Promet u ulici koja je u to vrijeme nosila ime Moše Pijade, bio je strogo nadziran. U samoj sudnici tražila se stolica više. S prostranih sudskih hodnika dopirao je žamor onih koji su ostali vani, onih koji nisu mogli ući u sudnicu, na poprište samog događaja. Članovi Velikog sudskog vijeća i javni tužitelj pojavili su se u istom trenutku i zauzeli svoja mjesta. Na drugoj strani, preko puta javnog tužitelja, za dugim masivnim stolom smjestila se obrana. Dok su sudionici velikog sudskog procesa zauzimali svoja mjesta i razmještali spise, u sudnici se oglasio žamor. Srodnici, prijatelji i mještani, gurali su se i u sudnici propinjali. Željeli su vidjeti Pavu, Andriju, Ivana i Šimuna, željeli su ih pozdraviti, ohrabriti i kazati da su i oni tu.

Nakon upozorenja predsjednika vijeća, žamor u sudnici se primirio. Poslije uobičajenih konstatiranja i upozorenja, oglasio se javni tužitelj. Ustao je, popravio kravatu, namjestio naočale, a potom, suhim i ukočenim glasom, počeo naglašavati pojedine dijelove optužnice.

Čitajući optužnicu, tužitelj je oprezno promatrao publiku u dvorani, a jednako tako osluškivao reakcije optuženika. Protokol čitanja optužnice poprimio je aromu biblijskog predstavljanja istine.

To je bilo tako i tako, krivi su da ne mogu biti krivlji, nasrnuli su na bratstvo i jedinstvo naših naroda, zaplovili u vode nacionalizma i terorizma, sipao je javni tužitelj sve težu od teže kvalifikacije. Konačno, stamen, vidno neispavan, ispruženih ruku prema optuženičkoj klupi, pred Veliko vijeće stao je optuženi Pavo.

Samo što je saslušao zakonska upozorenja predsjednika Vijeća, odlučno reče da se ne osjeća krivim. Odgovorivši na nekoliko pitanja javnog tužitelja i branitelja, Pavo se dostojanstveno vrati u klupu rezerviranu za optužene osobe. Nije propustio, u prolazu, pogledom pomilovati majku, brata Josipa, djevojku Mariju, sumještane i prijatelje. Osjetio sam njegovu želju da i ovom prilikom kaže ono što mi je pri svakom susretu ponavljao:

Ako ovako budu tumačili optužnicu, osudit će slobodu čovjeka, slobodu razmišljanja, ako se oslone na zakone koji proistječu iz sustava prisile i prinude, neće suditi u ime dostojanstva ljudske misli. U svemu ovome ja nisam bitan. Učinili smo što smo u ovim prilikama mogli učiniti, uostalom - neka presude onako kako im sudačka savjest bude dopuštala.

U svojim obranama Ivan, Šimun i Andrija bili su kratki, odlučni i posve određeni. Otklanjali su svaku odgovornost, uporno ponavljali da oni nisu teroristi, da nisu neprijatelji i da nisu ništa nezakonito učinili. Na upit predsjednika Vijeća Andrija reče:

Kada sam prošlog ljeta bio kod oca u Njemačkoj, vidio sam da se vrata stana, dvorišta ili garaže mogu otvoriti daljinskim upravljačem. Elektronika me je uvijek zanimala. Pokušao sam napraviti takav uređaj i s njim upravljati stvarima oko sebe.

Samo za to ? - prekide ga upadicom predsjednik Vijeća.

Da. Samo za to. Ne osjećam se krivim, i nemam što drugo izjaviti.

Nakon što su saslušani optuženi Pavo, Šimun, Ivan i Andrija, predsjednik Vijeća pozvao je vještake Republičkog sekretarijata za unutrašnje poslove da obrazlože svoj nalaz i objasne o kakvoj se napravi radi. Nakon zakonskih upozorenja, nositelj stručnog nalaza i mišljenja reče:

Postupili su po nalogu Suda. Pregledali smo uređaje koje je trebalo vještačiti. Telekomandni komplet može se koristiti za uključivanje nekog uređaja na razdaljini do 100 metara. Sve je napravljeno po zanatu i pravilima elektrotehničke znanosti.

Andrija nije uspio zadržati osmijeh, nije mogao prikriti svoje zadovoljstvo. Pred prepunom dvoranom, pred prijateljima i znancima, tako ugledni stručnjaci kažu - „stručno i po svim pravilima elektrotehničke znanosti". Može li biti većeg priznanja za darovitog mladog elektroničara?

Dok je Andrija sređivao svoje dojmove i prisjećao se truda koji je uložio u pravljenje ovog stroja, u sudnicu je ušla svjedokinja Mirjana.

Diskretno je razmijenio poglede sa suoptuženicima i pitao se - što bi ona mogla reći. Nismo s njom bili posebno bliski, nismo se ni vidjeli od kraja školske godine... Čuli smo da je u Komitetu počela raditi. Dolazi li opasnost iz tog smjera? - s razlogom se pitao.

Bez pardona i obrazloženja, Sudsko vijeće odbilo je prijedloge obrane. Uslijedile su završne riječi. Dok se u velikoj dvorani smirivao žamor, javni tužitelj počeo je objašnjavati provedene dokaze i svoje prijedloge. Odmjerenim, suhim, ukočenim i skoro vojničkim glasom, kazao je kako su tijekom glavne rasprave rasvijetljene temeljne stvari ovoga kaznenog predmeta; da optuženici zavrjeđuju teške vremenske kazne zatvorske kaznea. Za teška djela - teške kazne! Ovi mladi ljudi organizirano su i perfidno nasrnuli na vlast radničke klase, na socijalističko-samoupravno društvo, na tekovine revolucije, na bratstvo i jedinstvo naših naroda i narodnosti.

I ne samo to!

Optuženici moraju i dalje ostati u pritvoru jer bi njihov boravak na slobodi mogao dovesti do uznemirenja građana, mogao bi negativno utjecati na mlade ljude u Brišniku i Duvanjskom kraju. Teško i surovo, da ne može biti teže ni surovije.

Kako je moguće okončati proces samo na onim dokazima koje je predložio javni tužitelj?

Kako je moguće donijeti presudu, a ne provjeriti prijedloge obrane?

Zar takav način suđenja nije nestao još u srednjem vijeku?

Tko može kazati da se predloženim dokazima ne bi ništa novo moglo utvrditi? Tko to može unaprijed znati? ....S razlogom se pitala obrana optuženih - Pave, Ivana, Šimuna i Andrije. Sudnicom je zavladao nelagodan mir. Kao da se predosjećalo ono što će za koji čas biti i službeno objavljeno. Kratka stanka i kratko opuštanje prekinuo je poziv za objavu presude, a malo potom predsjednik Vijeća zapovjedi:

Ustanite!

Muk u sudnici

Nakon što je ustalo Sudsko vijeće, tužitelj, branitelji, optuženici i svi koji su se u sudnici zatekli, predsjednik Vijeća počeo je:

Optuženi Pavo, Ivan, Šimun i Andrija krivi su za počinjena kaznena djela terorizma i neprijateljske propagande, pa se, slijedom toga, osuđuju na vremenske kazne zatvorske kazne,a i to:

Četiri godine i šest mjeseci,

Četiri godine i šest mjeseci,

Četiri godine i šest mjeseci i

Četiri godine i dva mjeseca.

Boravak optuženih na slobodi može dovesti do uznemirenja javnosti, on može negativno utjecati na mlade ljude u Brišniku i Duvanjskom kraju. Iako nije obvezan, sud je odlučio optuženike do pravomoćnosti postupka zadržati u pritvoru.

U sudnici je zavladao muk... Tišina grobna i kamena. Četvorici osamnaestogodišnjih mladića - 17 godina i 4 mjeseca i mjera pritvora do pravomoćnog okončanja postupka.

Dok je predsjednik Vijeća slagao spise i zakone, novinari svoje bilješke i fotoaparate, dvoranu je napustio javni tužitelj - sretan i zadovoljan ovakvim ishodom. Bez iznenađenja - kao da je sve znao i sve predvidio.

Ja ovo, kume Luka, ne razumijem... Ja ovo ne mogu shvatiti... Kako ovo? Ovolike kazne zatvora i odmah u Zenicu.... Što znači ono uznemirenje javnosti? - skoro povišen glasom počeo je komentirati Marijan, jedan stariji čovjek iz Brišnika.

Ako sam ja ovo dobro shvatio, to znači da bismobi se mi u Brišniku uznemirili, da bismo se „prepali" ako bi Pavo, Ivan, Šimun i Andrija došli svojim kućama, da bi možda našu drugu mladež pokvarili!?

Tako ti je, moj Marijane, što ja, što svi mi možemo učiniti? Čudna su ovo vremena, čudni ovi zakoni - s puno gorčine odgovori mu susjed Luka.

Ma znam ja naše mjesto... Znam svaku kuću i svakog čovjeka. Otd kada su ovi mladići otišli u zatvor, u Brišniku se nije čula pjesma. Svatko je suosjećao i žalio. A sada uznemirenje javnosti! Svaki dan smo u kući molili za njih. Molili smo i Boga i Blaženu Djevicu Mariju da budu pušteni, da se vrate svojim kućama i pođu studirati. Kao da nas je i Bog napustio - gorko uzdahnu starina Luka, prebaci kaput preko leđa i pođe put sudačkog stola.

Već su umakli! Imali bi što čuti... Iza mene je cijeli vijek, neće ovo ovako moći.

U ponovljenom sudskom postupku kazne su neznatno umanjene. Pavo, Šimun, Ivan i Andrija proglašeni su krivim i kažnjeni vremenskim kaznama zatvora.

Svakome po tri godine i osam mjeseci Zenice. U tom ponovljenom postupku, prvi put, Pavo mi se požalio.

Radim u Željezari. Temperatura je visoka i nesnosna. Ruke su mi popucale, prste više i ne osjećam. Dobro, i ovo ću izdržati, ali nitko me promijeniti ne može. Nazovite moje kući i recite im da sam dobro...

Stisak ruke i rastanak pred ponovni povratak bedemima sive i surove zeničke kaznionice.

Nakon ovoga sudskog postupka, ostao je nauk i pouka:

Gospodo suci, zašto ovako, ili - još bolje i određenije - gospodo tužitelji - nikada više ovako i nikada na ovakav način!

izvor: vecernji.ba