S ovog krša zemlje Hercegove razišli se na sve strane svijeta

S ovog krša zemlje Hercegove
razišli se na sve strane svijeta,
svoju djecu majka tužno zove,
željna ih je ko proljeće cvijeta.

Vratite se draga djeco moja
da vas još jedanput vidi mati,
duša mi je puna nespokoja
sat života brzo će mi stati.

Ostala sam željna zagrljaja
kao nekad dok ste mali bili,
ako odem ja bez oproštaja
bi li ste mi ikad oprostili?

Što sam ja blagoslov vam dala
da na svoju stranu pođe svako,
mili moji onda nisam znala
da samoća bolit će ovako.

Otišli ste ko tići iz gnijezda
da bi negdje našli bolje sutra,
nestali ste ko najljepša zvijezda
što nestaje sa mirisom jutra.

Pa ja tužna brojim ove dane
što prolaze meni u samoći,
novo jutro nikako da svane
besane i duge su mi noći.

Dok gradite u tuđini dvore
a ovde se rodna kuća ruši,
je li išta može bolit gore
od nemira u majčinoj duši?

Od tih suza što ih noću lijem
a po danu od drugi ih krijem,
kada molim Boga u tišini
da vas vrati svojoj domovini.

Da vas vrati na ognjište svoje
i ispuni mome srcu želju,
da ja vidim sve najdraže moje
i sklopim oči u miru i veselju.

Ovaj kamen kad bi brojat znao
i sve moje suze izbrojao,
ne vjerujem da bi izdržao
a da i on ne bi zaplakao!!!

Velimir Raspudić