Priče iz Hercegovine: Župa koja sve ima

Kako? Eto, normalnije je upitati u ovim krajevima ''kako je na župi?'', nego li kako je na općini, mjesnoj zajednici ili pak gradu. Ako se netko hvali da ima curicu ili dečka, radije će ih se pitati je li s naše župe, prije nego li će i za ime pitati! Eto, ostalo tako kroz tradiciju.

"Popovska" župa

Polog jeste fizički u mostarskom području, a i u današnjem ustroju gradova, što je u slučaju Mostara vidljivo poglavito kada mu se prilazi iz smjera Sarajeva, gdje vas čeka tabla dobrodošlice u Mostar i još najmanje sat vožnje, ali u nekom mentalnom pogledu, Polog je više okrenut širokobriješkom kraju i mentalitetu. Ili je barem mješavina svega toga, premda je teritorijalno gotovo duplo bliže Mostaru nego li Širokom. Možda je i tu "kvaka" u župama. Ova u Pologu se računa mlađom, tek će napuniti pol stoljeća, jer se 1963. godine osamostalila. Kako je zapadna Hercegovina franjevačka onoliko koliko je njezin katolički dio na istoku "popovski", taj se latentni rivalitet i ovdje osjeća, jer je ovo jedina "popovska" župa u ovom području. Nad selom se uzdiže prekrasna crkva Rođenja Blažene Djevice Marije sa urednim, pomno njegovanim vrtom, pravim malim arboretumom lokalnoga i uopće mediteranskoga bilja i voća.

Polog je popunio blagu uzbrdicu nad Mostarskim blatom, u novije vrijeme neke su kuće sišle i uz donju stranu magistrale, što je dosta hrabro, budući da je Blato stalna opasnost od poplava, no ljudi su se naučili nositi s tim, ali rijetko koje selo ovdje se baš u tolikoj mjeri proteže uz vijugave putiće, koje se šire po brdovitoj zaravni, pa mi se učinilo da od prvih kuća nad poljem do zadnjih do kojih ću doći, i to u Gornjem Pologu, za kojeg do ovog hodopisa nisam ni znao da uopće postoji - ima nekoliko stotina razlike u visini nad morem! Ima, sigurno... Ambijent Pologa nije krš; zapravo, sve ima ta župica, i rijeku u polju, i polje, cestu i fino uređene premda kolikogod uske putove prema uzvisinama, ima kamena više nego li ga treba, a obradive zemlje ima koliko njegovi stanovnici mogu poželjeti. Vrtovi obiteljskih kuća prostrani su, kao i kuće same, bile stare ili one novije, a Položani su pravi majstori u sadnji i uzgoju povrća i voća. Prije bih rekao - Položanke, jer muška ne vidjeh ni u jednom vrtu!

Položani vole lov i ribolov, u lovu su uglavnom dobri "ptičari", jer zaleđe sela je raj za jarebicu kamenjarku, i više vole taj hobi upražnjavati šetnjom nego li pucanjem i odstrjeljivanjem, pa sam u jednom dvorištu zatekao poznatog ovdašnjeg lovca i aktivista Ivana Marića, kako hrani pse, nježnošću kojom se hrani djecu, a psi uživaju svu komociju sa onih televizijskih kanala o lovu, što ih forsiraju Francuzi ili Englezi, kojima je apsolutno nevažan kompliment za ženu ili kćer u odnosu na - psa. Ivan nije takav, ali da mu psi puno znače - znače. Prekrasni su to goniči, Djed bio lovac i imao pse, otac Petar nadaleko bio poznat lovac, brat lovac, pa kud će onda Ivan! Ove zime ubili su vuka i vepra, spustili su se preblizu selu, a iznenadio se kada mu rekoh da sam sa gornje strane sela vidio prekrasnu ženku fazana, te je Ivan procijenio da su tu fazani u ovo doba godine na drugom mjestu, Blato i njegove šume i livade njihovo su stanište, ali kišno vrijeme i previše vode otjerali su te prekrasne ptice u goru i kamenjar.

Neobično druženje

Supruga Marijana mu je učiteljica u ovdašnjoj školi, četverorazrednoj ispostavi jedne mostarske osnovne škole. Duga je povijest školstva ovdje, i prorijeđenost djece jeste učinila svoje, ali ih tu još ima preko stotinu i sedamdeset i to doista dobro zvuči. Zgrada škole pokraj ceste, mjesto je gdje vozači ubacuju u drugu brzinu, u njoj i oko nje uvijek je živo, ona je središte svih kulturnih, odgojnih i sportskih zbivanja u Pologu. Ovo napominjem s toga što sam baš zahvaljujući priči o školi, kroz i oko Pologa dobio pravoga - vodiča. Veselog i bistrog desetogodišnjaka Vladu Marića, koji je uz jedno raskrižje, koje uskim putićima vodi svuda ili nigdje, ovisi imate li vodiča, pomagao sa vršnjacima stricu Draganu u gradnji kamenoga zida. Nije to običan, to je moćan zid, kojeg Dragan gradi oko kuće brata Zdenka. Dovlači ga tu starim i-em-te-o-vim traktorom, starim možda i četrdeset godina, ali Dragan kaže da se nikada, ama nikada nije pokvarila ta stara traktorina i premda je tako davno rađen u toj srbijanskoj tvornici u beogradskom predgrađu Rakovica, bila je to serija koju su traktoristi zvali "englezom", jer se proizvodila po engleskoj licenci. Zid je moćan, stvarno moćan, i sve se golim rukama radi. Za naše prilike je - kineski. Puno ga je već dovršeno, a kad se završi, bit će ga stotinu i pedeset, možda i više metara. Tisuće kubika, strpljivo dovoženih i slaganih. "Ma, ima zid što ga je pokojni ćaća radija, evo vidiš, ima puno stine iskorištene kao ograda, vidiš ovo drvo nabijeno u kamen? E, to ti je bila rupa, u njoj se legle kune. Ćaću to živciralo, i ćaća je začepio ovin drveton."
Oko Dragana se skuplja masa djece, sve uho do uha, petljaju nešto po kamenoj hrpi, podigli bi nešto ali ne mogu, a Dragan je s njima strpljiv. E, tu mi se Vlado ponudi za vodiča, zatražio sam i stričevu suglasnost, te su ljubomorne oči dječakovih vršnjaka ispratile Vladu u pohod sa strancem, u terencu. Jer, kako Dragan reče: "Neće ti ni niko stariji nać i pokazat, šta će ti Vlado pokazat!" Sad ga gledam kako sa učiteljicom Marijanom raspravlja neki događaj od toga dana, nešto su bili skrivili, što im ona nije zamjerila, ali im je zamjerila što su to - krili. Način na koji se Vlado ispričao učiteljici Marijani ukazao mi je na činjenicu da sam za prijatelja dobio zlatnog, pametnog i fino odgojenog dečka, koji me odmah upitao: "Triba li vam oni stari grobova, znan di ji ima?" "Stećaka?" "E, nji..." te je i tako je započelo jedno neobično druženje za koje nisam ni znao da će izroditi toliko dragih iznenađenja, bez kojih bi ovaj putopis bio siromašan. Shvatio sam da je Vlado miljenik cijeloga sela, obradovali su mu se i učiteljica - premda zauzeta kuhanjem ručka - i lovac Ivan, mahao je ženama i ljudima kroz prozor terenca: "Slikajder Helenu, Helenaaaa, Helenaaa, slikaćete čovik, izaćeš u, u... kako no se zove ovo što ti radiš?" "Putopis!" "Izaće ti slika u putopisu, zato što si fotogenična! Bićeš u novinan!"

Ima nešto u tom dječaku, neobično i nesvakidašnje, umiljato i gotovo sveto i drago, ne može te cijelo selo voljeti tek tako! On mi rukom pokazuje smjer uskom asfaltiranom cestom, tamo "di je staro greblje" ("Samo vi polako vozite, ne morate radi mene žurit', važno je da je neko iz sela vidio da san ja s vami, ja se niđe ne žurim! Kakono se zove vaš posa?" "Putopisac" "A, zar da ću nekako zapamtit!"), uzdižemo se polako nad krovove i vrtove Pologa, prostrano polje i zmijoliku rijeku u njemu, područje je sve divljije i pustije, ima tu kilometraže, nije da nema, čudi me što je put ovako uredan i održavan, a nikoga na njemu nema, sami smo ja i Vlado, dječak koji vlada ovim prostorom, zna svaku pticu, šumarak i kuću ("Ima van gori kuća, vidićete, samo niko u njima odavno ne žive, štajaznam što..."), on zna gdje su stećci i Gornji Polog, a da ne bi tog danas pustog Gornjeg, nikada ne bi bilo ni Donjeg Pologa, jer su baš ovom cestom, stoljećima, polako i definitivno iz tog poluplaninskog ambijenta koji nas očekuje iza još nekoliko krivina, ljudi silazili bliže drumu, polju i vodi.

Zovke i Marići

Učinilo mi se da su ovdje najspominjanija prezimena Zovke i Marići, pa je najbolje kratko citirati dio teksta sa poloških internetskih stranica, a koje su prenijele sve što u knjigama o ovdašnjim prezimenima stoji: (...) "Andačići, uvjenčani iz Ljutog Doca u 19. st. Bevande, doselili se iz Crnča u 19. st. Bošnjaci, iz Grabove Drage u 19. st. Buntići, došla jedna obitelj iz Mostara prije 20-ak godina. Ćavari, s Gostuše krajem 19. st. Ivankovići, iz Dobrana kod Metkovića početkom 18. st. Jašin, doselila jedna obitelj iz B. Polja prije 10-ak godina. Jurići, obitelj se doselila 1993. g., iz Rame-Prozor Kožuli, iz Turčinovića krajem 19. st. Kraljevići, uvjenčani iz Dobriča u 19. st. Kvesići, iz Biograca došla jedna obitelj prije 20-ak godina. Lasići, iz Bogodola krajem 18. st. Marići, iz Dobriča i Grabove Drage u 19. st. Markići, iz Brotnja u 19. st. Miličevići, došla jedna obitelj iz Mostara prije 10-ak godina. Milinkovići, uvječani iz Cima krajem 19. st. Naletilići, iz Ciganskog Brda krajem 18. st. Novaci, početkom 18. st. Ramljaci, iz Rame u 18./19. st. Vrljići, iz Vrljike sredinom 18. st. Zalar, došla jedna obitelj iz Mostara prije 10-ak godina. Zovke, iz Dalmacije početkom 18. st." (...)

Dakako da je Polog pun zanimljivosti, masa znanih ljudi je odavde, znanstvenika, sveučilišnih profesora, gospodarstvenika, svećenika, u Pologu se uvijek igrao dobar nogomet, košarka i zadnjih godina tenis. Prije zaustavljanja tenkova, čini mi se 1985. godine, za Polog je prvi put čuo cijeli svijet, makar onaj koji prati folklorna zbivanja, jer baš je ovdašnje KUD Mladost predstavljalo Jugoslaviju na Svjetskoj smotri folklora u Poljskoj, u gradu Zakopani. A to nije moglo baš bilo koje KUD. Današnja ikona mladeži zapadne Hercegovine, ali i Mostara, svakako je mlada akademska glazbenica, genijalka na klaviru Lucija Zovko, nagrađivana svuda, zapazio sam je po nekim džez svirkama i po vrlo neobičnom pristupu tom klasičnom instrumentu na kojemu ona traži svoj zvuk i svoj glazbeni put s njim. Sjećam se da je jednom ispravila najavljivačicu, koja je kazala da je ona sa Širokoga: Ne, ja sam s Pologa! O puno ljudi iz Pologa bi se dalo reći pokoju, no, ja, svladavajući uspon i stjenjem opasane rubove uskog puta, stalno mislim o nečemu što mi sinu u svijesti, upravo u trenutku kad smo izbili na nesvakidašnji plato, kao da smo upali u neko davno stoljeće; ta me misao, s mukom i šokom rekonstruirana u pamćenju, sasiječe: bila je 2010. godina, prolazio sam cestom prema Mostaru, u Međinama zastoj, polupano auto i zapovijed policije "Prođite, prođite!" Uvečer kratka, suha vijest, kakve grozne vijesti i jesu: "U stravičnoj prometnoj nesreći koja se danas, oko 16.15 sati dogodila na magistralnom putu M6/1 Mostar - Široki Brijeg u mjestu Međine smrtno je stradao vozač Jete Tomislav Zovko iz Pologa. Ukupno pet osoba, od kojih troje djece, zadobilo je teže i lakše ozljede..." Tomislav je bio majstor - svemajstor. Sam je mjesecima, možda godinama strpljivo popravljao i obnavljao proizvodnu liniju mljekare u Mostaru. Da bi on i ljudi koji su tu nekada radili, opet imali za kruha. Čak je jednom prijatelju sam konstruirao i izradio kućno dizalo.

Bio je to Vladin otac... O, dječače, kako se život tako rano i ružno poigrao s tobom, pomislih gledajući dolje u selo položeno niz strminu.

Piše: Dragan Marijanović/oslobođenje