Žarko Marić – Na Bilima kod Mostara sagraditi spomenik ovci i gangi

...jugoudbinih šefova, i za njih predložio udarne grupe, koje su nažalost i odradile svoj posao.

Pripremajući se za ukoričenje svojih tekstova o nekadašnjem načinu života u hercegovačkom selu Vrdi, i širem zavičaju, došao sam na ideju, niti za koga opasnu, koju želim prenijeti onima, koji bi ju moguće mogli i realizirati.

Neka se na velikoj kamenoj visoravni BILE iznad Mostara, u središtu zavičaja, uz Misište na Bilima, i najveće u Evropi Groblje mira s 50000 bijelih križeva, nađu i spomenici ovci i gangi.

Moji spomenuti tekstovi su obogaćeni, dobrim dijelom, i bijelim stadima koja su stoljećima napučavala ovaj sivo zeleni kamenjar, i koja „ ovca je naša svetinja jer je odhranila naš narod". Ante Baković.

Spomenik magarcu se nalazi na tržnici u Mostaru. I jedno i drugo su, prije svega, biblijske svetinje. Evo kako to umjetnički vidi zatajena pjesnjikinja Ljubica Kolobarić iz Mamići br.70, Široki brijeg.

„Isus nam se u po noći rodi, veselje se veliko provodi. Nebo kliče, a narod se smije, rodilo se dijete što ne mrije. A on skriven u jaslama spava, s njim magare, i ovca i krava. A magare u djetešce gleda, kako drhti od velikog leda. Sa slamicom pokrije ga prije, onda puše da se malo zgrije. U slamici djetešce ne plače, smijalo se što je moglo jače. Nasmija ga magarac i njuška i slamica što kod njega šuška..."

Naša narodna pjesma ganga, kojom su na umjetnički način opjevana sva ljudska događanja od rođenja do smrti, je toliko veliko bogatstvo, da joj treba, ne samo podići spomenik, nego i nekog od pisaca koji ju je iz naroda prikupio i književno obradio, uvrstiti u školsku lektiru, i preložiti za Nobelovu nagradu za književnost.

Zapjevat ću srca veseloga, samo neću protivu nikoga. Pjesma mira. Zar ne. Negdje u blizini velikog groblja mira, oči vam se sudare i sa spomenikom pjesmi mira...

Evo kako je gangu vidio i opisao pisac ovih redaka. Prolazeći danas stazama svoga djetinjstva po sivo zelenom kamenjaru, do ušiju mu dopiru zvuci gange. Nema niti misara, niti sildžija, niti duvandžija, niti kosaca, ali ona je tu ispod svakog kamena. Dugo vremena prosipana po ovim prostorima, akumulirala se ispod zemlje, i kada bi se malo zakopalo naišlo bi se na čitave njene majdane. A onome tko ju voli i poželi, ona kao pošteno čeljade, dolazi na krilima bure i pada u zagrljaj.

I na spomenutom Misištu Bile, koje su itekako staze njegovog djetinjstva, u more gangi iz desetak okolnih katoličkih sela, ulijevale su se i gange pravoslavnih momaka i djevojaka iz obližnjeg Bogodola, sela, vjerovali ili ne, u kome je Aleksa Šantić, posjećujući u ljetnim mjesecima rodno mjesto svoga djeda Petra, dobio inspiraciju za mega stihove „ O klasje moje ispod golih brda" ...

I u većinski muslimanskom obližnjem selu Drežnici ganga se redovito pjeva. Alija Cerinović, na velikom katoličkom slavlju Sv. Ilije, s nabreklim vratnim žilama i bocom žilavke u ruci, pjeva gangu, ništa manje umjetnički dotjeraniju nego što je Jozina, Matina i Ivanova, istu onu gangu koju je pjevao i njegov pradjed Ilija.

Ganga spada u kulturu, a kultura u elemente koji čine definiciju naroda. Rekli bi sociolozi. No, tko još sluša sociologe.

Opijen žilavkom sv. Ilije, i šarenim dimijama ispred sebe, po povratku sa spomenutog slavlja, ne želeći nikoga povrijediti, zagangao je i Haso. Draže su mi šarene dimije, nego kangar svetoga Ilije.

Žarko Marić