Tko je protjerao seks iz Mostara?

Tko je protjerao seks iz Mostara?
...iz Hanekeova briljatnog filma „Bijela vrpca" iz 2009. vrti oko religije, obiteljskih vrijednosti i rada. No tako je samo na prvi pogled.

piše: Mirko Božić l poskok.info

Naš grad prije rata imao je najveći postotak miješanih brakova u Bosni i Hercegovini, možda čak i u čitavoj bivšoj državi. To nije ni čudo, budući da je istovremeno i najtopliji grad Balkana. A kad ti, ljeti, u glavu udari ova naša vrućina, a svuda oko tebe oskudno odjeveni ljudi, budeš malo manje diskriminatoran po pitanju ljubavnih partnera, pogotovo po nacionalnom ključu.

Zato su se svi zabavljali sa svima, po onoj staroj, sve je dobro kad se dobro svrši. A ako je suditi po statistikama, u Mostaru se u to vrijeme svršavalo itekako multikuturalno. Barem je tako bilo do devedesetih. Zatim se promijenila politička klima, a metereološka je ostala ista, ono andrićevsko sunce i dalje onako u jutru budi svojom vrelinom kao što je onomad budilo i našeg nobelovca.

Zato se svaki put, kad krenem očajavati o ljudima s kojima dijelim ovaj grad, sjetim jedne stvari koja ne samo da me umiri, već me pomalo i nasmije. Naime, postoji jedna jedina stvar koja je našem čovjeku važnija i od vjere i od nacije, nešto što u našem mediteranskom kulturnom krugu ima višu hijerarhijsku poziciju i od hodže i od fratra, a to je seks.

Nitko vam to neće rado priznati u ovoj licemjernoj sredini, ali mi smo kamasutru uvijek čitali više nego molitvenik. Poskrivečki doduše, onako ispod stola, ali ono što se čita ispod stola ionako se uvijek pamti puno duže od onog što se čita u školi. Nije ni čudo što se iza patrijarhalne fasade ove sredine krije jedan čvrsti matrijarhat, jer žene kontroliranim pristupom svojim tjelesnim čarima muškarce oduvijek manipuliraju kako im se prohtije, i to toliko da me čudi da ne vladaju svijetom. Tjelesna putenost zato predstavlja posljednju instancu pred kojom sve umjetne društvene, kulturne i političke podjele padaju u vodu. Ako hoćeš da ti da, onda se nećeš praviti odviše pametan.

Na to me iznova podsjetio jedan davni članak Salke Šarića pod naslovom „Kratka povijest prostitucije u Mostaru". U ovom članku, prvi spomen najstarijeg zanata na svijetu u našem gradu seže u daleku 1658. godinu, prema jednom Truhelkinom tekstu iz 1905. koji kao izvor navodi zapise francuskog putnika Poulleta iz 1658.

Za vrijeme Austro-Ugarske vladavine otvorena je poznata Gasthaus Kramer, koja je nudila usluge djevojaka za zabavu, u Onešćukovoj ulici na Šemovcu. Danas od ovog kupleraja nije ostalo ništa, ali tada je bio itekako aktivan. Sagradio ga je Mađar Gjula Kramer 1895., nazvavši lokal „Hundert Zähne" (Stotinu Zuba), sa Badhaus Restoran(kupatilo restoran) u podnaslovu. Bio je to prvi objekat u povijesti grada koji je nudio usluge prostitucije. Austrougarska vlast dozvoljavala je prostituciju u bordelima, a pošto je u gradu tada bilo mnogo vojske(današnji sjeverni, južni i zapadni logor), to je značilo i mnogobrojnu klijentelu za dame u Stotinu zubi.

Tako su nam habsburgovci osim željeznice, pseudomaurskih hotela i Sacher torte uvezli i kupleraje. Nije to ništa čudno, jer su kupleraji i vojska jednako prirodna simbioza poput sportaša i navijača.

Postoji i jedna neobična veza između mostarske biskupije i austrougarskog bordela na Šemovcu. Ta veza je ubojstvo jednog mladića iz 1895. godine. Spomenuti mladić nesretno se zaljubio u jednu od djevojaka iz Stotinu zubi, no na njegovu žalost, istu je gospodičnu bio zapikirao i jedan austrougarski vojnik, koji ga je ubio u bašči bordela da ga spriječi u ašikovanju sa frajlom.

Na njegovu sprovodu, prvi put u povijesti grada biskup, fra Paškal Buconjić, održao je govor na sprovodu običnog građanina, kritizirajući vlasti zbog tog zločina. Kupleraj koji je 1905. godine otvoren na Carini uspješno je radio sve dok 1939. kraljevina Jugoslavija nije donijela zakon o zabrani rada javnih kuća.

Osim toga, djevojke su ordinirale u nekoliko gradskih kavana u koje su uglavnom zalazili oficiri, poput kavane Pariz na Lenjinovom, ili kavane Ruža na Bašćinama, po kojoj je kasniji hotel Ruža dobio svoje ime. Možda najpoznatija od ovih kavana bila je Lira, na Carini, koju je progutalo vrijeme, ali autobusna stanica blizu njene nekadašnje lokacije i danas nosi ime po njoj. U Liri je, prema gradskoj legendi, mnogo tadašnjih mostaraca zbog djevojaka protraćilo svoj imetak, a mnogi brakovi stradali.

Jedan stari nizozemski vodič ovim krajevima iz kasnih 70-ih godina 20. stoljeća čak izrijekom kaže da se tada u našem gradu zabavu s djevojkama tada tražilo u hotelima Hercegovina i Mostar, a sa muškarcima u bifeu i na parkingu željezničke stanice.

Priču bi smo mogli nastaviti tragičnom sudbinom ukrajinke Olene Popik, prostitutke koja je umrla u Mostaru 2004. godine zbog zaraze svim mogućim seksualno prenosivim bolestima. Bilo je gotovo zabavno gledati paniku koja je u gradu tada uzdrmala malograđanski, licemjerni moral, pa su ordinacije za spolno zdravlje preplavili dotad uzorni obiteljski očevi i iskompleksirani studenti koji nisu htjeli umrijeti kao djevci da bi se na kraju morali suočiti s mogućnošću da umru kao bolesnici od side.

Ovu kratku povijest mostarskih brašnara, kako se prije zvalo frajle jer im se štajga nalazila ispred magacina za brašno na staroj željezničkoj stanici preko puta glavne Pošte. Od stare stanice ostale su samo ruševine, a brašnare su se u novije vrijeme preselile negdje drugdje. Zato se ne mojte čuditi ako vam danas neki taksist na, recimo, Balinovcu ponudi da vas odveze na jedno „mjesto" ako ste željni malo „zabave". Ovaj grad može vam lagati da se upristojio i promijenio, ali i dalje je jednako navučen na seksualne užitke, inače teško da bi bilo toliko neplaniranih mladenačkih trudnoća. Mostar se uvijek znao i zabavljati.

Članci poput Šarićevog (iz kojeg je preuzeta većina navedenih historiografskih podataka) su mi dragi zato što govore o jednoj drugoj vrsti povijesti, na koju nismo navikli. Gotovo cjelokupni diskurs po povijesti na ovim prostorima, bilo na javnom ili privatnom nivou, obično se svodi na brojanje leševa, krvnih zrnaca, upiranje prstom i teoretiziranje o tome tko je na koga i zašto pucao. Ovakvi eseji govore o nečem drugom, hedonizmu i životnoj radosti, o tome da u zadnjih petstotinjak nismo samo tratili vrijeme krvoprolićima nego i užitkom i putenošću.

Oduvijek me više zanimalo tko je u gradu imao prvi gramofon ili otvorio prvo kino, a ne tko je u ratu ispalio prvi metak. To ne znači da nas politička povijest ne treba zanimati, već da je politika, doduše bitan, ali tek mali dio naše povijesti koju čine i kultura, običaji, i zašto da ne, seksualnost. To je ona vrsta povijesti o kojoj nitko ne govori jer na tome ne može osvojiti političke bodove.

Na račun brašnara još nitko nije pobijedio na izborima, što je pomalo i tragikomično, jer su, tijekom čitave povijesti, političari bili jedni od najčešćih klijenata brašnara širom svijeta. Kada bi osnovale političku stranku, sa svim insajderskim informacija koje su pokupile, naše bi frajle vjerovatno, dok si rekao keks, osvojile vlast. I koliko god to smiješno zvučalo, uvjeren sam da bi nam s njima bilo bolje, jer ne daju da ih ljubiš u usta, već samo u dupe. A to je baš zgodno, jer nama ionako uvijek prije uđe u guzicu nego u glavu, narode.

Da nije tako, možda bismo sada umjesto kostiju brojili eure iz predpristupnih fondova Europske Unije. Neka vas stoga ovaj kolumna malčice ohrabri kad vas razočaraju poratni puritanizam i podjele, jer nismo uvijek bili ovakvi kakvi smo danas. Ako smo već 1979. bili dovoljno liberalni za nešto poput muške prostitucije, onda možda ipak ima nade za nas, ne brinite. Tulum još uvijek traje, samo se morate malo napregnuti da čujete muziku za ples.