Što hoće Hrvati, a što Bošnjaci od Mostara, majka mu stara…

Što hoće Hrvati, a što Bošnjaci od Mostara, majka mu stara…
Prvo ću pokušati ponuditi odgovor na ovu lakšu polovinu pitanja iz naslova - „Šta uopće žele Hrvati od Mostara?", obzirom da se odgovor gotovo sam nameće. Pa tako, ako krenemo od sirovih činjenica, bosanskohercegovački Hrvati su u Grad Mostar nakrcali središnjice gotovo svih svojih političkih, kulturnih, obrazovnih i gospodarskih institucija, barem onih koje su preostale unutar kolonijalno ustrojene Bosne i Hercegovine. U demografskom smislu Mostar, kao urbana sredina, ima ubjedljivo najveću koncentraciju hrvatskog življa u Bosni i Hercegovini, slijedom čega je lako za pretpostaviti da je Mostar šesti grad po ukupnom broju Hrvata općenito (nakon Zagreba, Splita, Rijeke, Osijeka i Zadra). Po svom geografskom položaju Mostar, bez konkurencije, predstavlja središte regije, koja obuhvaća zapad Hercegovine (o čijoj etničkoj strukturi je bespredmetno raspravljati), dolinu Neretve sa nategnutom hrvatskom većinom stanovništva, te istok Hercegovine koji je samovoljno ispao iz šire hercegovačke nejednadžbe, obzirom na tvrdoću republičke granice od Daytona na ovamo. Iz svega navedenog, logičan odgovor na pitanje - „Što hoće Hrvati u Mostaru?" - je da, bez okolišanja, hoće Mostar! Istina, moguće je isprazno nadosirati o samoj legitimnosti tog cilja, ali samo iz pozicije licemjera koji namjerno izbjegava realnost, jer ona naprosto ne ide njemu u korist, što u krajnjoj liniji predstavlja potez očajnika. Ako se klonimo tako kronično neutemeljene argumentacije, kompletan teritorij Bosne i Hercegovine je najlakše i (uvjetno rečeno) najpravednije definirati kao svojevrstan plijen. A samim tim, svako urbano središte, sa barem donekle vitalnom demografskom strukturom stanovništva i ekonomskim potencijalom unutar Bosne i Hercegovine, predstavlja neuralgičnu točku tog plijena. Pa onda, ako banaliziramo (jer na taj način, u stvari, najviše istine o BiH kažemo) - Srbi su uzeli svojih 49% plijena kao globalnu kompenzaciju za nesporne poraze na drugim teritorijima; Bošnjaci su zauzeli svaku preostalu urbanu sredinu u Bosni (Sarajevo, Zenicu, Tuzlu, Bihać, itd.); dok Hrvatima preostaje Mostar (iz svih gore već pobrojanih razloga).

S druge strane gledano, ovakav pristup političkoj fenomenologiji, može se smatrati izuzetno grubim prema historiji multietničnosti našeg nesretnog društva i političkim (čitaj: politikantskim) naporima određenih interesnih krugova za uspostavom tzv. „građanske države", „građanskog" ustroja vlasti, Mostara „mostarcima", itd. Dakle, taj građanski diskurs, odnosno građanski spisak želja nedvojbeno ulazi u direktan sukob sa ovim prethodno opisanim hrvatskim diskursom sirove realizacije, vezanim za Mostar.

E sad, svima je poznato da sve tri nacionalne politike u BiH mogu biti optužene za sve i svašta, ali se od Daytona na ovamo, na sve moguće načine pokušava zaštititi od te iste stigme ta četvrta politika, koja unatoč blesavoj nedosljednosti i nikakvim rezultatima, već godinama s neskrivenim ponosom ističe svoj karakter svetački poštene i urbane čeljadi. Stvarno ne želim biti grub prema bilo kome, ali je sasvim jasno da je sam pojam „građanskog" unutar bh-društva, u svom sadržajnom smislu do krajnjih granica kompromitiran nebrojenim „seljačkim" potezima, te u suštini baziran na manipulativnom zbiru praktično neostvarivih želja i usko-privatnih karijerističkih ambicija. To „građansko" u BiH se reprezentira u obliku paušalno zamišljenih ideja, koje autistično zanemaruju bosanskohercegovačku stvarnost, a njihova realizacija uopće ne postoji ili se ona pokušava nemušto realizirati po već dobro uhodanoj nacionalističkoj matrici, koju moralistički nastrojeni „građani" u načelu s gnušanjem odbacuju. Takvo metafizičko poimanje Bosne i (valjda) Hercegovine, bez ikakvog suštinskog sadržaja, je stvorilo takav politički paradoks u Bosni i Hercegovini, da načelno „građanski" SDP BiH odrađuje najperfidnije poslove za bošnjačku političku elitu općenito, odnosno - prljavi dio posla koji sigurno nikad ne bi odradile SDA ili SBiH, odradit će bola građanski SDP.

Da bi uopće ponudili argumentiran odgovor na onaj teži dio pitanja (iz naslova) - „Što hoće Bošnjaci od Mostara?", potrebno je ukazati na par zanimljivih činjenica, poneku statističku hipotezu, te što jednostavnije definirati trenutne strateške ciljeve najutjecajnijih političkih stranaka u Gradu Mostaru.

Posljednji popis stanovništva je proveden prije više od dva desetljeća, dok smo još uvijek bili u sastavu SFRJ. Novi popis (prvi poslijeratni) očekujemo tek tamo slijedeće godine, nekada u ova doba. Ono što govore procjene entitetskih zavoda za statistiku i biračkih spiskova, su u osnovi hipoteze, prema kojima kompletna prijeratna općina Mostar (od Grabovice na sjeveru do Žita na jugu) danas ima oko 111.000 stanovnika, sa sigurnom hrvatskom većinom stanovništva, te bošnjačkom manjinom. Omjeri te većine i manjine su stalni predmet manipulacije, te je očito, da bez novog popisa stanovništva nije moguće precizno utvrditi je li ta hrvatska većina, odnosno bošnjačka manjina baš apsolutna ili tek relativna.

Prema crkvenom popisu iz 2011. godine (koji je gotovo sigurno pouzdan), ukupan broj katolika u Mostaru (po katoličkim župama) je 61.866. Od toga broja, 41.440 katolika (67%) živi u najužem urbanom dijelu Grada Mostara, a 20.426 katolika (33%) u mostarskim prigradskim naseljima i selima. Iz čega proizlazi da je ukupan broj Hrvata u Mostaru zasigurno veći od tog broja za barem par tisuća, obzirom da nisu svi Hrvati u Mostaru ujedno i katolici, ali su svi katolici u Mostaru zasigurno i Hrvati. S druge strane, Medžlis islamske zajednice Mostar ne vodi statističke podatke ukupnog broja islamskih vjernika na prostoru Mostara, tako da ih nije moguće usporediti sa gore navedenim crkvenim podacima.

Prema nekim drugim statističkim hipotezama, baziranim na prirodnom priraštaju stanovništva (na osnovu podataka dvije mostarske bolnice), te općoj tendenciji odseljavanja (u RH i Sarajevo) i doseljavanja stanovništva (iz zapadne Hercegovine i srednje Bosne) u Grad Mostar:

Hrvata je svake godine više za 0,3%;
Bošnjaka je svake godine manje za 0,2%;
Srba i ostalih je svake godine manje za 0,1%.

Ipak, ono što najviše pogađa u sam epicentar našeg tzv. grada - slučaja, jesu paušalni podaci o punjenju gradskog proračuna. Dakle, proračun Grada Mostara, promatran sa čisto financijske strane, puni zapadni Mostar sa otprilike 85% udjela, dok istočni Mostar sudjeluje sa preostalih 15% prihoda. Čak i ako ne idemo daleko u detalje, katastrofalan je to poraz ekonomske strategije istočnog dijela grada, koji čvrsto (gotovo opsesivno) u svojim rukama drži taj biser bosanskohercegovačkog turizma - Stari most, a daje tek sramotnih 15% udjela u zajedničkom proračunu.

Al' evo, ostavimo se mi hipoteza, i pređimo samo na sušte činjenice. Dakle, današnji istočni Mostar je getoiziran i apsolutno bošnjački jednonacionalan dio grada, u kojem živi značajno manji dio ukupnog stanovništva (u odnosu na zapadni Mostar) i u kojem je gospodarska i uopće socijalna slika stanovništva lošija. Zapadni Mostar je naprosto značajno naseljeniji, te iako ima nespornu hrvatsku većinu stanovništva, u njemu također živi i radi značajna i brojna bošnjačka zajednica, pa čak i srpska, što zapadni dio grada čini, u stvari, istinski multinacionalnim dijelom Mostara. Također, važno je naglasiti da zapadni dio puno bolje stoji i u ekonomskom i infrastrukturnom smislu. I to u posljednje vrijeme čak toliko bolje, da se neupućenom promatraču može učiniti kako se vladavina indolentnog gradonačelnika Ljube Bešlića može slobodno okarakterizirati kao neko čudno zlatno doba Mostara u sred bjelosvjetske krize. Nemojmo se zavaravati, grad je još uvijek katastrofalno prljav i prepun nezaposlenih, ali čisto površinski gledano - evo konačno je Španjolski trg završen, i realno, odličan je! Trg, kao javni prostor u sred nesretnog grada sa okoštalom zgradom staklene banke ili reprezentativnom austrougarskom Gimnazijom u pozadini će postati stalna kulisa za fotografe svih profila. Budući mostarski mladenci će se od sada slikati na dan vjenčanja na Španjolskom trgu, što predstavlja golemi, barem simbolički, ali i urbanistički napredak za grad ovakve povijesti, pa i sadašnjosti. Gradska vijećnica je također završena, i realno, i ona je odlična! Možda po prvi put u poslijeratnoj historiji ovoga grada, nekom budućem gradonačelniku će neki možda i istinski zavidjeti. Bojkot bošnjačkih gradskih vijećnika, navodno zbog podignutog spomenika poginulim HVO vojnicima nedaleko od same zgrade, očito nije napravio nikakav konkretan efekt, osim onog zbunjujućeg, obzirom da je tu istu noć nakon otvaranja, pucano sa (znakovito) istočne strane Bulevara po novoj i ušminkanoj zgradi Vijećnice, a ne po omraženom spomeniku, a oni su ipak prilično udaljeni. O otvaranju grandioznog Grbešićevog objekta od 100.000 m², u kojem će se konačno otvoriti i neki civilizacijski neophodni sadržaji za Mostar, ću nešto kasnije.

Trenutna politička trvenja zbog konačne propasti Paddy-jevog Statuta Grada Mostara, danas zorno pokazuju koliko apsurda na našoj političkoj sceni je uopće moguće sabiti u katastarske okvire jednog grada. Pravomoćnom presudom Ustavnog suda je ukinut postojeći (disfunkcionalni) Statut, što je prisililo najvažnije političke stranke da izađu u javnost sa novim, najnovijim (revidiranim) stavovima vezanim za aktualnu problematiku, i to:

Dosadašnji povampireni ustaški separatisti iz okvira hrvatske političke elite (na čelu sa HDZ-om BiH) se danas zalažu za jedinstven Grad Mostar, sa jedinstvenom gradskom administracijom i uobičajenim izbornim zakonom, koji je svakako već na snazi u drugim usporedivim općinama po BiH (u Tuzli, Zenici, Banja Luci, itd.). Hrvati, znači pretpostavljaju da upravo oni predstavljaju tu općenitu većinu stanovništva u kompletnom gradu.

Dosadašnji šta-nam-ućiniše prepošteni multi-kulti integralisti iz okvira bošnjačke političke elite (na čelu sa SDA) se danas zalažu za više gradskih općina, podijeljenih po strogo etničkom principu. Dakle, zalažu se za nešto što bi najiskrenije voljeli kažnjavati smrću na državnoj ili federalnoj razini, a što je jedino i provedivo u praksi na tim razinama. U suštini, SDA bi htjela zadržati apsolutnu vlast nad monoetničkim istočnim dijelom Mostara.

Opcija šta-i-nama-ućiniše, prepoštenih multi-kulti građana (na čelu sa SDP-om BiH) se na početku izvlačila iz konkretne priče oko samog izbornog zakona, odnosno predlagali jesu neke šarene laže koje bi štitile baš, baš sve konstitutivne narode i građane, al' u stvari, sve to u okvirima starog Statuta, koji je (ponavljam) ukinut presudom Ustavnog suda. Da bi na kraju, SDP skupa sa bošnjačkim perjanicama SDA i SBiH, te dvije privatničke stranke - Fahrinim SBB-om i Lijanovom NSRZB, u mostarskom Narodnom pozorištu odigrao mazlumsku predstavu za birače na slijedećim lokalnim izborima, pod pretencioznim nazivom „Mostarska inicijativa 2012". Kulminacija te nemušte predstave je zaključak da su svi oni (okupljeni pod tom Inicijativom), oštro protiv Mostara kao stolnog grada Hrvata, te protiv hrvatskog fašističkog prijedloga „jedan grad - jedna gradska administracija", koji pravi Mostarci, Bošnjaci, građani i istinski antifašisti nikada neće prihvatiti. Šta će prihvatiti i šta oni uopće predlažu na kraju - ostalo je potpuno nejasno..

A sad da se vratimo, na kraju, i na Grbešićev Mall. Nedavno je u intervjuu u jednom dnevnom listu, bivši mostarski gradonačelnik Hamdija Jahić (SDA) dao izjavu koja na tako plošan način razobličuje svu tragediju bošnjačkih političkih (pa i ekonomskih) htijenja u Gradu Mostaru. Dakle, uvaženi bivši funkcioner, kojeg se nitko normalan u Mostaru i ne sjeća (toliko je utjecajan i sposoban bio), je rekao: „Ne mogu shvatiti kako netko u ovome gradu, tko dođe iz drugog mjesta, može graditi velebne zgrade u zapadnom Mostaru, a ja kao bivši gradonačelnik ne mogu u istočnom Mostaru ni balkon napraviti.“

Na stranu sada i krajnje bespotreban i pomalo glupast dio te izjave u kojem Hamdija na vrlo izravan način traži za sebe neku vrstu većih građevinskih prava, jer je on, eto, važno je to još jedanput istaknuti, ipak bivši gradonačelnik. Patološki dio te izjave jest klasično mostarsko ispoljavanje neskrivenog lokal-šovinizma prema bilo kome ko se usudi doći sa strane u ovaj inače propadajući grad, i investirati u njega, bilo sebe kao osobu, bilo svoje milijune eura kao Grbešić. A ono doslovce kancerogeno jest mutacija tog šovinizma u šizoidnu nacionalnu zavist, jer Hamdija, u osnovi, kao da se pita – kako taj škutor pravi velebne zgrade u zapadnom Mostaru, puni naš zajednički proračun najvišim mogućim naknadama i otvara 550 izravnih radnih mjesta (za sve, bez obzira na strane i nacionalnosti), a mi 'vamo u istočnom bastionu antifašizma, nemamo ni za germe.. Kako?!

Odgovor na to pitanje očito visi nad glavom bošnjačke političke elite u Mostaru (možda i u cijeloj BiH), i na njega nemaju adekvatna odgovora. Jer, sve ono što se da iščitati iz svih tih silnih politikantskih promašaja, međusobno kontradiktornih i najčešće zastarjelih ili potpuno neprovedivih prijedloga, je da Bošnjaci (ne svi!) stvarno žele taj neki imaginarni stari Mostar, taj neki krasni multietnični grad na zelenoj Neretvi, ali eto, oni ne bi baš bili multietnični sa tom nespornom većinom stanovništva (apsolutnom ili relativnom, saznat ćemo, hvala Bogu, dogodine), koja puni 85% zajedničkog proračuna.. Ne s njima! Ne!

Pa, s kim onda?!

mostarlife.com