Priča iz Hercegovine: Međine, ni tamo ni vamo

Zaselak Međine stisnuo se ispod ceste koja povezuje Mostar sa zapadom Hercegovine, staro je to selo - usput, arheolozi su u njemu pronašli golemu zbirku srednjovjekovnog novca - sa cestom iznad samih krovova i Mostarskim blatom u dnu kuća.

PIŠE: Dragan MARIJANOVIĆ/OSLOBOĐENJE

To je onaj tip naselja kroz koja prolazimo ne osvrćući se previše na njih, prolazimo ih samo zato što tud moramo proći, smanjiti brzinu jer je cesta uska, a pokraj nje natiskane su kuće i krivine su nekako opake i oštre, nikada nismo sigurni hoće li ispod ili iznad ceste na nju iskočiti čovjek, pas ili krava! Zapravo, prije nekoliko godina Grad Mostar i Federacija BiH napokon su izvrsno uredili tu serpentinastu cestu prema zapadu, kojemu se sada vozi kroz tri vozne trake, no su Međine opet ostale u uskom procijepu, jer se cesta nije imala gdje širiti. Vjerojatno je tako još od Austro-Ugarske monarhije, nakon koje su ovdje napravljene tek betonske podzide i prostrt asfalt, a prometne su nesreće, nažalost, dosta česte.

Staro naselje

Međine su dakle zapadno prigradsko područje, u sastavu velike mjesne zajednice Polog (selo Polog najčešće se zadnja dva desetljeća spominje po zaustavljanju tenkova JNA, u proljeće 1991. godine, kada je u tom selu bilo čelo, a ovdje u Međinama rep te kolone...) veličine četrdesetak četvornih kilometara i u koju su još uključeni zaseoci Ovojci, Vlasnići i Voštani, a Međine su dio povijesnoga kompleksa koji spada u teritorijalni dio Vlasnića, zajedno sa prijevojem Žovnica ispod koje se silazne putanje i nalazi, a omeđuju ga vrhovi srednje visokoga gorja Mikuljače i Galca... No, ta Žovnica pod kojom se selo nalazi i to jezero Mostarskoga blata, ovog proljeća prepuno vode, i strmina koja se od ceste obara k tom vodenom prostranstvu, osnovne su značajke tog stisnutog starog naselja, u kojega možete skrenuti uskim laktastim zavojem, niz putić pokraj kojega su načičkane kuće, više stare nego nove, sagrađene na malim platoima otetim od brda, i nad podzidama omeđenim kamenom i nasutim zemljom; vrtovi su to vrijednih mještana. Selu su samo krovovi vidljivi s ceste, no ipak me iznenadila njegova veličina kad sam "pod ručnom" napokon odlučio sići i vidjeti naselje kroz koje tolike godine prolazim, uvijek se pitajući kakvo je zapravo. Ovaj dio, pod cestom je apsolutne bošnjačke većine, a onaj nad cestom, kojega također jednom kanim vidjeti, miješano je, puno je manje i ima srpsku većinu, s Kandićima kao dominirajućom obitelji, dok su Salčini, Marići i Maksumići... najčešća bošnjačka prezimena.

Tragajući za pravim silazom, zatekoh prizor na malom proširenju pokraj ceste, a kojega viđam svake godine u ovo doba, kada proljeće, pa makar ovako kišovito i gotovo trulo, potjera zimu u neki drugi dio zemaljske kugle: skupinu žena koje strpljivo čekaju da netko kupi divlje šparoge i puževe, tog jutra rano ubrane i pokupljene. Ako je istina da je puževa najviše poslije kiša, onda ih ove godine ima kao ikada, a šparoga, ovdje i po cijeloj Hercegovini nazivanih isključivo "kuke", čitave su padine brda i dostupni dijelovi jezera, oni koje nije potopila voda. Kuke su tražene i vrlo cijenjene radi svojega ukusa i neupitne ljekovitosti. Žene su me odmah informirale da im svako jutro tu dolaze doktori iz Mostara, osobito s odjela Onkologije, iz čega sam šaljivo zaključio da me to uopće ne iznenađuje, jer da je našim doktorima ionako najvažnije - njihovo zdravlje. Amra i Mersa Maksumić i Sabira Marić ljute su jer su dobile nenadanu konkurenciju s druge strane Žovnice, gdje sam doista vidio cijelu vojsku berača kuka i sakupljača puževa, ali oni su na ovu prometnu cestu došli iz drugih krajeva: čapljinskog, stolačkog i sa platoa Gubavice ponad Bune. Čak iz podveleških vrleti...

"Nije isto njima i nama brat', nije isto, dragog mi Allaha - nije", kaže Amra. "Oni beru po livadama i uz cestu, a naše kuke su zdravije i čistije!"

"Kako?"

"Bome fino; mi beremo na Humcu, vidiš doli Humac?"

"Vidim."

Oaza ljekobilja

Zapravo se radi o otoku, nedalekom od Međina, ali po ovoj vodi samo čamcem dostupnom. Zovu ga i Zmijski otok; zmije se tu lijegu kao nigdje u cijelom kraju inače poznatom po mnoštvu opakih zmija, pa, kad se voda povuče, sa ovoga otoka razmile se po polju. Gledao sam jednom dokumentarac sniman ovdje, mislim da se autor zvao Ante Marić i da je emitiran na Hrvatskoj televiziji, a stručnjak za trave govorio je da su trave na ovom brdu, koje se s konca zime pa do početka ljeta pretvara u otok, zapravo iznimno zdrave, da je to ljekobilje kakvo se nigdje više ne može naći. Taj uži ambijent Mostarskog blata i brda koja ga okružuju nazvao je najčistijom oazom ljekobilja u Europi, te se osvrnuo na niz endema koji mi nisu jasni. Znam da je "prikanac", ovdašnja sitna i dobro ukusna riba endem, sad će im sezona, pa ćemo provesti jednu subotu u lovu na njih, najvjerojatnije sa mještanima sela s druge strane jezera, Ljutog doca, gdje su pravi majstori lova na njih, te rakove i žabe, kojih je jezero također puno. Izgleda da su i njih tri gledale isti dokumentarac:

"Nema niđe vakije kuka, bilo i na televiiji, jes moga mi zdravlja; evo ove što su tanje, one se ne trebaju ni kuhat, samo je izlomiš, začiniš čim god hoćeš, moreš na salatu a moreš i svakako, a ove druge treba malo prokuhat, pa opet začiniš kako hoćeš. Najbolje je metnit malo maslinova ulja i napravit sa kuhanim ili prženim jajima. I, eto ručka!" opisna je Mersa, a Sabira ističe kako je teško svako jutro u čamac pa na taj otok, a kad se voda malo povuče, onda bome zadignu dimije i gaze, ali su zmije golema opasnost: "Đe god kreneš, ona ispod kamena, a kuke rastu baš kraj kamena! Evo, bogu fala dosad nas nijedna nije ujela..."

"Đe su vam muški?"

"A, muževi po cesti, sinovi u kući!", pa se smiju, smiju se zvonko i zdravo žene koje nakon jutarnje kave po otoku zmija paze da umjesto puža ne uberu poskokovu glavu. Nekoliko kilometara niz cestu, ljudi natiskani u sive zgradurine uopće se ne smiju.

"Kako prodeveraste rat?"

"Nije niko ođe strado, nije, bogu fala. Niko nas nije dir'o. Ali bilo je straha, sve do neke godine znalo je po noći gruhnut s ceste kamenom u krov, ali i to je prestalo. Rekli su nam napravit vodovod, a još nisu, tek smo nedavno dobili rasvjetu. Mi smo ti ni tamo ni vamo: neko misli da smo mi u općini Široki, a mi pripadamo Mostaru, a najgore je što i Mostar ko 'misli' da mi pripadamo Širokom, pa nas ne gleda...", opet se smiju.

Valjda su zato i Međine...

Ljudi skreću i kupuju kod njih, stručak kuka dvije KM, vrećica krupnih puževa - pet. I oni su, kao i ja, prošli pokraj prodavača s druge strane prijevoja Žovnice. I gledali dokumentarac, pa kupuju isključivo kuke sa Zmijskog otoka! Puževe je najjednostavnije (nemojte se mrštiti, puževi su odlična, pikantna i zdrava klopa!) pripraviti tako što ih se kratko stavi u kipuću vodu u kojoj oni odmah napuste svoje kućice, pa ih se onda može baciti na tavu, čak na roštilj, a meni je izvrstan način priprave sa umakom od češnjaka, s tim da se puževe zajedno s njim opet vrati u kućicu, i tako se serviraju. A vade se kukicama. Ko onima s - kirurgije! Puževe naravski nisam kupio, jer bi me žena istjerala iz kuće, a susjedi iz zgrade, ali kukama sam se baš namirio.

Podatna zemlja

Žene slabo zarađuju, ali su opet zadovoljne, još da se nije pojavila ova iznenadna konkurencija. Ne vuče ih želja za ni deset kilometara udaljenim Mostarom, nipošto, ali djeca tamo idu u školu. Vozare. Često stopiraju, vazda vozim neku dječicu iz Međina kad se tuda vrzmam. Mlađi su, uglavnom, u Mostaru ili u Bijelom Polju; tko negdje tamo nađe posao - i ostane. Stanovnika je oko stotinu i trideset, uglavnom ženski i stariji svijet. Mahu Maksumića, vitalnog osamdesetogodišnjaka, zatičem kako se vrzma oko pčela. Nervozne su jer cvjetovi po kojima bi sada zujale trule, kiša nikako prestati. Ima pet sinova i kćer. "Sve se smjestilo, sve radi, oženilo se i udalo", kaže Maho koji dane provodi na nogama, stalno nešto radeći. Samo oko kuće: "Nekad sam radio zemlju doli u Blatu, eno mi je trides duluma sad pod vodom; niko više neće da radi zemlju, a ja ne mogu. Nekad su se ljudi otimali za zemlju, a sad gledaju pobjeć' s nje. Taki vakat došo...", govori i maše prvom praunučetu što kmeči s prozora u nečijem naručju. Ostavlja dojam sretnog čovjeka. Govori mi da se ljudima ovdje ništa ružno u ratu nije dogodilo. Samo je nesretni Ibro Salčin ovdje stradao, a bio je iz mostarskog naselja Ilići. Došao obići rođake. "I bano metak odnekle, preko vode, oklenli, i pogodio ga." Mahino domaćinstvo, kuća i okućnica, stambeni i gospodarski dio, velika terasa i dvije goleme čatrnje zbore o urednu domaćinu. Bavi se autoprijevozom cijeli život, privatno.
Obilazim selo između dva pljuska; po ostavljenim i zarđalim poljoprivrednim strojevima vidim da je poljoprivreda ovdje bila glavna preokupacija, njiva je dosta uz jezero, a i ono kad se povuče za sobom ostavi podatnu zemlju. Ako se nekome baš i ne sije, polje će mu dati sijena koliko poželi, a voda ribe. Napuštene su i štale, i neke kuće i dvorišta. Vrijeme gradi, vrijeme razgrađuje... Alu Salčina zatičem u jednoj ogradi, s tri koze: "Jebi ga, nisam ja toliko ni star, pedeseto sam godište, al' me steže astma, a koze su zdrave. A i kud bih, gdje bih, šta bih, vako - svaki dan s kozama. I dobro je."

Dolje, uz vodu mirno, prekrasno; uz donji rub sela prošla je prometnica što spaja Polog sa Miljkovićima, s duge strane Žovnice. Cesta je zapravo nova, ali posve zapuštena. Vode su je već "razvalile", a odroni zatrpali. Ovdje, u ovom selu i ispod ovog nadvožnjaka nogometni klub Velež "stanuje" najzapadnije. I Dayton, sudeći prema grafitima. Čujem pijetla, čujem kišu, kratke mekete Salinih koza, i onda opet buka na cesti. Život ide dalje, sve dok cesta ima...