Pita li se Mostarce išta?

Budući gradonačelnik Mostara bit će Hrvat ili Bošnjak, najvjerojatnije Hrvat, i to će mu biti ujedno i glavna ljudska, profesionalna, politička ili bilo koja druga kvaliteta. Najnovijim prijedlogom SDA o formiranju više općina na području Mostara, grad na Neretvi se vraća deset godina unatrag.

PIŠE: Jurica GUDELJ -Oslobođenje

Prije nametanja Statuta Grada Mostara 2004. godine, Mostar je imao šest općina. Bile su to općine formirane u ratu, a po svemu sudeći, ponovno će im se udahnuti život.
Posljednjih godina u Mostaru se gotovo stvorila kritična masa ljudi koji su shvatili što su problemi Mostara, no najnovija inicijativa SDA, a ne sumnjamo da će i HDZBiH ''dati svoj doprinos'', prijeti da grad ponovno utone u more podjela.

Problem Mostara i Mostaraca nije u imenu, bošnjačkom ili hrvatskom, čelnoga čovjeka Grada, nego u hrpama smeća koje gotovo svakoga ljeta Mostaru daju onaj miris koji neodoljivo podsjeća na političke elite. Problem Mostara i Mostaraca, i Hrvata i Bošnjaka, jeste što nemaju gdje otići u kino, kazalište ili pozorište, biblioteku ili knjižnicu. Simfonijski orkestar Mostar živi zahvaljujući entuzijastima, kao i sportski kolektivi, dok su javni mediji jednostavno propali i danas se malo tko i sjeća da su ikada i postojali.

Problem Mostara je što kroz grad godišnje prođe milijun turista koji se zadrže jedno jutro ili poslijepodne. Možda bi se zadržali i dulje da se imaju gdje parkirati autobusi i da se više od dva čovjeka mogu mimoići kroz Stari Grad, koji je postao privatna prćija nekoliko lokalnih siledžija.

Problem Mostaraca je i činjenica što ih se jednostavno ne pušta da normalno nastave sa svojim životima, što im se neprestano nameće da žive u slučaju, a ne u gradu i što se oni koji su prije rata imali stanove ili kuće na ratnoj liniji razgraničenja ni danas nemaju gdje vratiti. Imali su nesreću da su ni tamo-ni 'vamo. Njihove domove su rušili i Hrvati i Bošnjaci, a danas ih, možda, upravo zbog toga nitko ne šljivi.

Mostarci su i tijekom posljednjega snježnog nevremena pokazali i dokazali da nemaju problema u zajedničkom suživotu s drugim i drugačijim.
Priča o podjeli Mostara na dvije ili više općina trenutno ide naruku samo političkim elitama koje time sebi osiguravaju vlast, a i moć. Mostarskim Hrvatima činjenica da je Ljubo Bešlić (Hrvat) gradonačelnik nije donijela pošteno plaćena radna mjesta, uređene zelene površine, niti užitak odlaska u kino.

Također, ni Bošnjacima činjenica da je Murat Ćorić (Bošnjak) predsjednik Gradskog vijeća nije donijela apsolutno ništa. Niti su vrtići jeftiniji, niti je javni prijevoz efikasan, niti se može šetati gradom od silnih na nogostupima parkiranih automobila.
Možda se najstariji Mostarci eventualno sjećaju kada se u gradu dogodilo neko značajnije ulaganje u gospodarstvo, ako izuzmemo Aluminij i s njim povezanu industriju, no, to nam je svakako dala bivša država.

Niti jedna jedina odluka u Gradskom vijeću Mostara se ne može donijeti a da vijećnici o njoj ne daju svoje ''stručno hrvatsko'', odnosno ''stručno bošnjačko'' mišljenje. To što su potrebne godine za dobijanje bilo kakve dozvole, malo komu smeta.

No, zato na neprestanom mrcvarenju tobožnjim rješavanjem nacionalnih interesa profitiraju političke elite zbog kojih se danas ne zna što je Mostar. Je li to grad ili je, ipak, slučaj? Uvjereni smo kako je Mostar grad više nego slučaj, no sami stanovnici Mostara bi morali podići svoj glas i jasno se izjasniti u kakvom to gradu žele stanovati i odgajati svoju djecu.