O holokaustu i ratovima u knjizi 'Žrtva, osveta i kultura oprosta'

O holokaustu i ratovima u knjizi 'Žrtva, osveta i kultura oprosta'

Holokaust i ratovi su ključne teme koje se provlače kroz knjigu "Žrtva, osveta i kultura oprosta", a u knjizi se opisuje ono što dolazi nakon ratova, odnosno patnji preživjelih.

''U biti knjiga je nastala na jednom kongresu u Italiji, gdje smo nas troje koautora uvidjeli kako imamo komplementarne teme koje govore o dubokoj traumatizaciji uslijed teških psihičkih trauma koje ostavljaju duboki trag u životu. Mi u BiH i Hrvatskoj smo prošli Domovinski rat, a oni u Izraelu ratove i strašni holokaust te smo proučavajući strah koji ostavlja duboka trauma u psihi čovjeka zaključili da se to zapravo ne odnosi samo na osobu nego i na generacije koje slijede'', zaključio je Urlić govoreći o nastajanju knjige.

Promotori knjige prof. dr. Dolores Britvić, prof. Iko Skoko i prof. dr. Marko Marušić složili su se da je riječ o impresivnoj studiji o žrtvama i počiniteljima, osveti i pomirenju, utemeljenoj na višegodišnjem psihoterapijskom radu s traumatiziranim osobama.

Izvorno napisana na engleskom jeziku knjiga je objavljena u New Yorku 2010. godine, a u Zagrebu 2014. godine, kad je prevedena na hrvatski i češki.

Knjigu čine tri velike cjeline i to žrtva, osveta i kultura oprosta, koje se obrađuju s tri točke gledišta; dosadašnja teorijska dostignuća, primjena u kliničkom radu i sa sociokulturološkog stajališta.

Prvi dio, koji potpisuje Avi Berman, obrazlaže što se sve događa ako stanje selfa psihotraumatizirane osobe ostane u poziciji žrtve i ujedno daje smjernice kako u terapijskom procesu postupiti i što treba psihoterapeut prepoznati kod pacijenta i o vlastitoj osobi kako bi prevladali to stanje selfa.

Drugi dio posvećen osveti, koji potpisuje Miriam Berger pojašnjava koliko je osvetoljubivost destruktivna i na koji način može biti prorada takvog emocionalnog stanja korisna da se dođe do promjene u terapijskom procesu.

Ivan Urlić, koji pak potpisuje treći dio, donosi teorijske postavke mogućeg započinjanja rada na kulturi oprosta. Proširuje teorijski okvir psihoterapije i daje smjernice kako prepoznati u kojoj je fazi psihotraumatizirani i kako ići dalje u terapijskom procesu. Posebno se osvrće koliko je neophodno da se terapeut suoči s činjenicom je li sposoban oprostiti jer ako terapeut nema uvida o svojim psihičkim kapacitetima tada neće biti sposoban niti pacijenta voditi u proces žalovanja prema pomirbi i oprostu.

Fena