Katolički svećenik i muslimanski siromah

Upoznao sam ga prve godine župnikovanja u Mostaru. Otmjen, stari gospodin s upeglanom, bijelom košuljom, starijom kravatom, a tako i odijelom, ali uvijek uredan, dostojanstven i ljubazan gospodin. Predstavio mi se kao musliman i rekao ime, ali ja sam ime zaboravio, a njega tako upečatljivo imao i imam sada u duši. Kako ga nećeš zapamtiti kada ti dolazi na skoro jedinstven način. Koliko sam prijevara ili pokušaja prijevara doživio od 1988. u Caritasu, bolje je ne govoriti, a tek koliko fiškaluka i gluposti da te glava zaboli. Ja sam uvijek tvrdio da, kada bih bio liječnik, dao bih rado i odmah bolovanje svakomu koji mi iskreno kaže da mu treba, i uz to kaže razloge, pa bilo to - putovanja, radovi u polju, neizbježne berbe, svatovi ili mora odspavati jer je prevršio granicu. Tako mi je vrijedilo i s radom u Caritasu - budi iskren.

Glavni junak ovoga razmišljanja je došao (oprosti mi, prijatelju, što sam ti zaboravio ime) u župni ured, pozdravio me, upitao za junačko zdravlje i odrješito, ali odmjereno izustio:

"Velečasni, smijem li Vas nešto iskreno i povjerljivo zamoliti?"

"Da, Zašto ne?"

"Velečasni, ja ovdje dolazim samo da Vas zamolim da mi dopustite svako toliko da dođem tražiti od vas koji novčić samo za kruh. Ponavljam, samo za kruh ili hljeb, kako hoćete. Svega imam, hljeb nemam".

Gledam ga, sve vidim, ali ne vjerujem očima i ušima jer takav mi nije došao ni s lijeve ni s desne obale u ured da nešto na ovakav otmjeni, ljudski i vjerski, neću reći kršćanski, način da me pita ili da nas pita, jer ovo smo za malo vremena svi znali. Nije on dolazio i provjeravao koji je svećenik koji dan u uredu da se „prodaje" raznim smicalicama, jadikovkama ili lažnim dokumentima.

Tako sam mu rado rekao da može doći i da će ovo uvijek biti, bez ikakvih uvjeta, uslišano. Čak je rekao i cijenu kruha i da mu je dovoljno pola kruha, ako mi možemo to učiniti.

Na njegovu molbu je dobio nekoliko puta više. Za lijepo čudo, on bi se tek pojavio mojim danom uredovanja u petnaest dana, a to bi pravdao da je imao baš toliko za kruh koliko je i tražio. Naravno da je bio i simpatija ureda po svom ponašanju. To je trajalo barem tri godine. Jedno vrijeme - nekoliko mjeseci - ga nije bilo, pa smo se raspitivali što je s njime i je li živ. Pojavio se, ali vidno opao i omršavio. Nije došao ništa pitati nego samo reći da ide u bolnicu i da ga preporučimo Bogu u našim molitvama. Tu smo bili nazočni i gvardijan i ja. Ostali smo zabezeknuti i bez riječi. On se pozdravio i skoro došao prema mostu, a ja sam onako kao za sebe rekao da smo mi jad i čemer. On odlazi u bolnicu, iako ništa ne traži, nismo se sjetili da ga počastimo kojom markom. Ja sam izletio vani s pedeset maraka u ruci i, kao da sam u Tuštoj Ljuti, počeo vikati: Gospodine, gospodine. On, jadan kao da se ipak nadao da ćemo se sjetiti i nešto mu udijeliti, ali ga je bilo stid pitati, brzo se okrenuo i opazio mene kako trčim prema njemu. Vratio se koji korak sačekao, uzeo novac, suze idu, a onda će onako spontano:

„Mogu li Vas poljubiti da kažem Bogu hvala za sve fratre koje sam poznavao u mojih, skoro, osamdeset godina?"

Rekao sam da zašto ne, ali me slomio razlogom i iskrenim prijateljstvom, pa i moja suza se stvori tu negdje.

Prošlo je nekoliko mjeseci, nije se pojavio. No, pojavile su se dvije osobe iza toga, negdje oko podne kada su fratri na molitvi, a iza toga na ručku, da ih nađu i da ne gube vrijeme dolazeći više puta. Ove dvije osobe, sredovječni muškarac, a tako i žena u blizu godina, tražili su župnika i gvardijana. Malo čudno da traže obojicu zajedno. To se događa samo kada su u pitanju kakve parnice, pritužbe ili još neugodnije prigode. Ništa! Tu smo obojica i iza molitve, prije ručka, idemo pred ured. Meni su nepoznate osobe, a vidim i njemu. Nisu veseli, nisu nabrušeni, nekakvo dobroćudno, ali neodređeno povjerenje je tu. Muškarac je prvi poslije pozdrava i stiska ruku:

„Dragi moji fratri!"

Već se lakše diše, nije nikakva tužba ni pritužba, ovdje je ljepše ozračje.

„Ja sam sin onoga staroga gospodina, muslimana što je vama dolazio za kruh u ured, a ovo je moja sestra. Naš otac je umro ovih dana i čim smo otklanjali dženazu, htjeli smo odmah ispuniti i njegovu posljednju želju".

Suza je pošla, a ja sam se sjetio svega i svakoga trena s njime. On je bio zanimljiv i rado bi ga se slušalo, ali je bio toliko oprezan i bojažljiv da nama ne bi dosadio, pa zato od njega nismo nikada ni doznali tko je i što je bio, osim što znamo, a i sada se potvrđuje da je bio čovjek, i to ljudina.

Odmah sam uletio s pitanjem:

„A njegova posljednja želja je bila zacijelo vezana uz nas, dok ste vas dvoje sada ovdje?"

„Da".

I nastavlja:

„Zakleo nas je dragim Allahom da ne smijemo zaboraviti doći k vama fratrima, župnicima odmah iza njegove dženaze i zahvaliti vam na svemu što ste činili za njega. Mi mu nismo mogli previše pomoći, on je to znao i shvaćao. Shvatili smo i da ne bi nas stavljao u neprilike jer imamo brojne obitelji, radije je dolazio vama i od vas tražio kruh, odnosno ono što je mislio da mu samo vi možete dati. Od vas je uvijek radostan dolazio, ali je radostan i vama išao. Na nas je prenio blagoslov da ga vama damo".

Ti sada pričaj svoje vjersko znanje i poimanje. Kruh iz ruke s ljubavlju u ime Boga je kazao sve. Neznani prijatelju, počivaj u miru! Nisi mi ni prvi ni posljednji, nadam se, u životu, ali si me toliko puta živ obradovao, a možda još najviše ovom oporukom, zamolbom i zapovijedi svojoj djeci prema nama.

izvor: vecernji.ba