Fra Mario Knezović o Zoranu Tomiću: Rektor s kojim možeš ući u polemiku

Iz Mostara i njegova okruženja, te povremeno iz Ljubuškoga, javljao se u eter mladi novinar - ratni izvjestitelj Zoran Tomić. On je govorio da se javlja za krugoval. U to doba jedini krugoval (radiopostaja) bijaše onaj iz Posušja. Sjedio sam u studiju i slušao kako neki, meni fizički nepoznati, Zora Tomić izvještava za naš krugoval. Kasnije smo se susreli.

Počelo je tiho prijateljstvo. Znate to su ona prijateljstva koja nastaju bez ičega uvjetovanoga, bez ikakvih očekivanja, bez onoga valjat će mi nekad. Zoran i ja tada, jer i nismo imali ništa, mogli smo samo jedan drugome dati prijateljstvo i povjerenje. Džepovi i karijera su bili prazni. Prijateljstvo bez interesa, mnogi će reći najbolji temelj za ono sutra. Kasnije nas život vodio različitim putovima koji su se, bez velike i ciljane namjere, na raskršćima susretali. Ja sam Zorana slušao na sveučilišnoj katedri, a on mene za crkvenom propovjedaonicom.

Taj momak koji je izvještavao za krugoval postao je rektorom jedinoga sveučilišta u Bosni i Hercegovini na hrvatskome jeziku. Zoran je to postao krećući s „ledine" jer nije iz dinastije onih koji su predodređeni, kao sinovi raznih sustava, da to budu. Ponosno smo, u kratkim susretima, pričali kako smo u djetinjstvu i mladenaštvu nizali duhan, čuvali krave, radili sve seoske poslove. Zoran se radom, dosljednošću, vizijom i znanstvenim usavršavanjem uspeo na stolicu rektora. Ona ga nije čekala. On se morao velikim trudom uspeti na nju.
Sveti Augustin u svojim „Ispovijestima" piše: „Mrzim sigurnost i put bez zamki." Znam da Zorana čeka društvena nesigurnost, zamke će vrebati na sve strane, mnogi lažni prijatelji iz prikrajka će, poput onoga što napisa prorok Jeremija, čekati njegov pad. No, vjerujem da će tada Zoran svoju „parnicu" povjeriti Gospodinu. Tako je i mudri prorok učinio. Biti rektor Sveučilišta znači izloženost pogledima onih koji ti se dive i plješću, koji ti zamjeraju, koji su ljubomorni, kao i onih koji čekaju svoj red. Sve je to utakmica u ovom „kockanju ljudskome", piše Pavao Efežanima.

Znate li što mi se najviše kod Zorana dojmilo. To što hoće čuti savjet, pitati druge, uključiti u svoj tim bolje od sebe, dati šansu mladima, čekati da sazrije vrijeme za odluke, ne žuri s upotrebom ovlasti koje mu po poslovniku pripadaju. Cijenim kod Zorana i to što mu možeš ostati prijatelj i onda kad, čak i u javnosti, iznosite različite stavove jedan protiv drugoga. Sjećam se da sam ja u svojoj propovijedi, u kontekstu Istine Božje Riječi govorio o nekim zamkama PR (odnosa s javnošću). Na taj moj govor, što mi se sviđa, javno je reagirao Zoran Tomić u želji da pobije moje stavove i da obrani struku kojoj pripada. Mnogi bi nakon toga potražili „ratne sjekire", a mi smo išli na kavu. Za takvim društvom čeznem. Čeznem za prijateljima koji mogu drugačije misliti. Čeznem za sučeljavanjem misli, a ne precrtavanjem ljudi.

I, uz ispriku, sad ću zaviriti i u obitelj Zoranovu. Ono što me oduševljava je stoičko i vedro prihvaćanje sina koji je rođen s Down sindromom. Kako ga samo majka i otac s ponosom vode u svojoj blizini. Kako je divno vidjeti da Zoran svoga sina vodi na utakmice Zrinjskoga, Hajduka, Hrvatske... Uz drugu djecu koju im je Bog podario imaju i taj predragocjeni biser. Biser uz koji oni drugi biseri postaju ono što čovjek i treba biti. Tu je biser da čovjek ne postane hrđa. A biti čovjek, e to je već posao!

Naravno, ovo je facebook napis. Napis koji čisto prijateljski u obliku čestitke želi reći ono što mi, nažalost, za života često ne izgovorimo. Nadam se da će Zoran, uz Božju pomoć i dobronamjernost prvih suradnika, uspjeti katedru intelektualnoga duha Hrvata u BiH uspješno voditi. Znam da će biti i onih koji će misliti drugačije. No, budite bez brige. Nismo isključivi, to smo potvrdili i onim što gore spomenuh u tekstu. I nije uopće važno hoće li Zoran ovaj tekst vidjeti i pročitati. Možda hoće, možda neće. A ja bih volio da isti tekst ponovno mogu objaviti nakon četiri godine kad mu prođe mandat. Zoran često ističe izreku od Churchilla: "Stav je mala stvar koja čini veliku razliku". Budi rektor sa stavom! Bog na pomoć!