Fra Karlo Lovrić: Lijepo nam je u Mostaru biti, svoje čuvat i na svom živiti.

Sad se kaje, teško sebi prašta,
Da ga jadnog zavela je mašta.
Dovoljno je otići od kuće,
Eto, novca, dolazi svanuće.

Imo poso, auto i kuću,
Al suspregnut svoju želju vruću
Nije mogo da ne ide vani,
To je bilo otprilike lani.

Rođak neki u Njemačkoj radi,
Radi malo a puno zaradi.
Tako njemu punio je uši
Što njegovoj godilo je duši.

Sretan bio, u Njemačku dođe,
Bilo dobro kod njegova rođe.
Mjesec dana u njega je bio,
Sobu njemu dobro unovčio.

Bolje reći, nema sada čime,
To će platit kada dođe vrime.
Kad zaradi, kada poso nađe,
Što će reći kad se dečko snađe.

Snašao se, radi u garaži,
Radno vrijeme za njega ne važi.
Počne rano i do kasno radi,
Teško mu je i elan se hladi.

Dvije milje( tisuće) eura je plaća,
To je bruto, veli njemu ćaća,
Gdje je porez? Osiguran biti,
Nešto jesti i uz jelo piti.

Soba košta i auto traži,
Više ona obavijest ne važi:
Malo rada, zaradi se puno,
Sve mi danas to izgleda čudno.

Stežem kaiš i ustežem hlače,
Srce tužno, u grudima plače.
Čemu priče, obećana zemlja,
Ta priča je zbilja bez temelja.

A liječnika troje iz Mostara,
Hvala Bogu, novac ne zavara,
Lijepo nam je u Mostaru biti,
Svoje čuvat i na svom živiti.

U Njemačkoj novca nude više,
Al i smoga više se udiše.

I moj otac u Švabiji bio,
al penziju nije doživio.
Smrt je njega pokupila prije
Grobna ploča sad mu kosti grije.

Međugorje, siječanj 2017

HERCEGOVINA.info