Ekskluzivno - Hrvatski branitelj: Oni koji su nas izdali u ratu sada nam brane spomenike

Rođen sam i odrastao u Mostaru, dakle sa svim narodima koji su živjeli u našem gradu. Kao dvadesotogodišnjak otišao sam u Hrvatsku braniti domovinu, a taj moj potez nazvan je ustaškim od strane mojih (bivših) prijatelja srba, dok su muslimani redom govorili da sam budala. "Jesli lud, nije to naš rat, niti će doći u Mostar", opći je komentar muslimana. Kada je počela agresija na BiH vratio sam se u Mostar braniti svoj dom. Sitaucija je bila teška, i da tada nije bilo HVO-a Mostar, kao i većina BiH bi šaptom pala u ruke srpskih agresora.

Moji dotadašnji prijatelji srbi otišli su na svoju stranu, a muslimani (moji prijatelji) su (čast izuzecima) otišli u Hrvatsku. HVO je naoružao muslimane koje je Sarajevo ostavilo na milost i nemilost neprijatelju. Tisuće i tisuće muslimanskih izbjeglica otišlo je u Hrvatsku koja je i sama krvarila i dijelom bila pod okupacijom. Zahvaljujući upravo Hravatskoj i HVO-u, Mostar kao i dolina Neretve su oslobođeni od srba, a naši susjedi muslimani (koji nisu dali petama vjetra ) su bili zajedno sa nama u našim postrojbama. U Mostaru je djelovao bataljon iz koga su kasnije nastale postrojbe Armije BiH. Tada u tim najtežim trenucima nikome nisu smetali bojovnici koji su došli u Mostar braniti grad. Nije bilo važno je li netko iz Splita, Zagreba, Livna ili Kupresa. Ti su momci prolili svoju krv za obranu Mostara i Hercegovine.

Nakon toga u tu istu armiju dolaze časnici JNA koji rade na dizanju tenzija , kako u Mostaru, tako i na svim prostorima gdje su se hrvati i muslimani zajedno borili protiv agresije.  Kada je počeo nesretni rat između hrvata i muslimana, oni koje smo naoružali su nam okrenuli leđa, te su naše cijevi uperile u nas. Za sve to vrijeme su muslimanske izbjeglice bile u Hrvatskoj. To je bit svega, sve ove priče koja je milion puta ispričana, ali to nekome nije bilo dovoljno. Sada odjednom nekome smeta spomen ploča momcima koji su pogunuli na nekadašnjoj crti razgraničenja.

Za mene već dugi niz godina ne postoji ona druga strana Mostara. Tamo ne idem ni pod razno, niti taj dio grada smatram svojim. Kratko rečeno ništa me ne veže za taj dio grada, niti me intersira što oni tako rade ili grade. Neka postavljaju spomenike gdje god hoće i kome god hoće meni to ne smeta, ali mi smeta da oni određuju kome ćemo mi odavati počast. Mi se nismo stidili sebe ni kada smo stali na branik domovine, pa nećemo ni sada, kao što se nećemo odreći naših poginulih koji su živote dali da bi sada živjeli u slobodi koju nažalost nemamo.

Oni koji su nas izdali prije dvadesetak godina sada bi da nam određuju što možemo, a što ne da se ko biva oni ne bi uvrijedili. To su oni isti ljudi koji su mi govorili da sam budala što sam krenuo u rat prije dvadesetak godina. Isti ti ljudi sada i za Thompsona govore da je fašista, a iz automobila im trešti Ceca. Ista ta Ceca čiji je suprug klao njihove sunarodnjake gdje god je stigao.

Kažu da se vremena mijenjaju, a ovdje se mijenjaju ljudi. U kratkim crtama sam napisao što sam osobno doživio u nesretnom ratu. Da se razumijemo ja sam bojovnik, patriota koji je branio svoj dom i svoje najmilije. Osuđujem sve zločine, silovanja i logore na ovim prostorima. Sve mogu podnijeti samo ne mogu izdaju i prevrtljivost. Danas mogu još samo poručiti našim susjedima da se sjete Ravnog, Uborka, kolona izbjeglica, JNA, đenarala Perišića i ostalih zločinaca. Neka se sjete Tihomira Mišića heroja obrane Mostara i njegovih ubojica. Da nije bilo HVO-a tih godina ne bi bilo ni njih ni Mostara, niti bi danas mogli prosvjedovati zbog spomenika.

Hvala portalu hercegovina.info na ustupljenom prostoru.