Dva u jedan ili jedinstveni Mostar po mjeri EU

Svjedoci smo proteklih mjeseci intenzivnih tučnjava  na nekadašnjoj crti razdvajanja koje vlasti pokušavaju zataškati i prikazati kao mladalačke nestašluke. Istina je sasvim drugačija i radi se o čistom razračunavanju na nacionalnoj osnovi ma koliko se to nekome sviđalo ili ne. U prijeratnom Mostaru je oduvijek bilo mladalačkih nestašluka, tučnjava oko djevojaka ili oko igre „na male" na nekom od malonogometnih igrališta u gradu. Prijeratni Mostar je bio primjer suživota svih njegovih građana i u tom Mostaru nije bilo „nestašluka" na ne daj Bože nacionalnoj osnovi jer ih nije smjelo ni biti u slobodarskoj Titovoj Jugoslaviji i to još u gradu sa toliko miješanih brakova koji su bili više produkt sustava nego li neke velike ljubavi.

Stari most,  Velež, Hit, Razvitak bili su simboli grada za koje bi se svaki žitelj stavio ruku u vatru, a Abrašević, Korzo i Stari grad bili su okupljališta mladih gdje se ko eto nitko nije razlikovao ni po čemu. To je tako bilo u dokumentarcima koje smo gledali u kinima  Partizanu ili  Zvijezdi koje nam je tadašnji sustav montirao uoči nekog od filmskih hitova koji nisu ugrožavali tekovine revolucije.

U stvarnosti je to bilo puno drugačije i znalo se vrlo dobro tko je tko u gradu, a svi oni koji su bili malo udaljeniji od centra grada bili su šikanirani na neki od gradskih načina. Seljaci, škutori ili pajde bili su samo neki od epiteta kojim su pravi mostarci častili ljude iz predgrađa, a oni koji su došli iz malo daljih krajeva još bi gore prošli. Ne treba ni govoriti kako su djeca iz hrvatskih obitelji kriomice  išla na vjeronauk da to ne bi saznali njihovi drugovi druge vjere ili mnogobrojni ateisti kojima se tadašnji Mostar dičio.

Tako je bilo i sa zapošljavanjem i dobro se zna tko se i kako mogao zaposliti u nekoj od mostarskih državnih tvrtki. Da to nije prosipanje šupljeg iz prazno vrlo lako je provjeriti statističke podatke, a ništa drugačije nije bilo ni po pitanju dodjele društvenih stanova. Na papiru med i mlijeko, a u stvarnosti nešto sasvim drugo.

A onda je došla devedeseta kako kaže poznati stih iz Škorine pjesme. Sve ono što se skrivalo godinama isplivalo je na površinu za samo nekoliko mjeseci,  i sve to i dan danas pliva na površini grada možda čak  gore nego tih nesretnih devedesetih. Prvi višestranački izbori donijeli su u grad na Neretvi pobjedu nacionalnih stranaka.

Uoči tih izbora mostarci  su se kleli u reformiste i preobražene komuniste, a u glasačkoj kabini zaokružili svoje nacionalne stranke. Ako to nisu bile podjele onda ne bih znao što znači podjela po bilo kojoj osnovi. Rat je nakon toga bjesnio svom svojom žestinom u Mostaru, i tada se moglo vidjeti koliko je priča o bratstvu, jedinstvu, miješanim brakovima, Mirku i Slavku bila utopija jednog sustava.

Nestadoše u ratnom vihoru Velež, Stari most, Hit i Razvitak, ode svako na svoju stranu i to je samo posljedica onoga što se godinama prikrivalo. Što je najgore nestadoše  mnogi dragi ljudi koje nikada vratiti nećemo, dok će srušene građevine neki donator kad-tad obnoviti. Građevine i ne čine grad, njega čine ljudi koji tu žive, a i što danas znači biti mostarac? Što uopće znači mjesto stanovanja da bi se poistovjetili sa nečim ili nekim u životu?

Danas imamo dva potpuno različita grada koje dijeli Neretva, a razlikuju se po svemu i to će svaki slučajni putnik namjernik  zamijetiti pri prvom posjetu gradu. Zar ne bi bilo više dosadno pisati koliko Hrvata živi u Istočnom dijelu grada ili koliko njih tamo zarađuje za život? Tko danas može reći da je Mostar u bilo kojem svom segmentu onaj Mostar prije rata i svega nabrojanoga? Granicu koja kao nekadašnja crta razdvajanja nije nitko izmislio i ne događaju se na tom mjestu sitne tučnjave huligana kako to neki žele prikazati.

Nakon rata Mostar je funkcionirao kao podijeljen grad, dok to međunarodna zajednica nije perom promijenila. Mostar je  danas isto tako podijeljen grad samo je razlika što danas postoji sloboda kretanja, ali i mogućnost da u toj slobodi „fasujute" kakav kamen ako se nađete u središnjoj zoni slobodarskog grada. Nažalost i dan danas neki žive u prošlosti koja se nikada vratiti neće, a izgleda da se to teško može izbiti iz njihovih glava. Mostarac biti ne znači ništa niti je to danas privilegija kakva je možda nekada bila. Ako sve ovo što pišem laž ili obmana i ukoliko se nestašluci na nekadašnjoj crti razdvajanja događaju slučajno da li su slučajni dva telekoma, dva mobilna operatera, dvije elektroprivrede, dva vodovoda, dva komunalna i puno toga dvojnog isključivo na nacionalnoj osnovi u jednom gradu?

Život teče dalje kao što Neretva nosi svoje vode svakodnevno ka moru i krajnje je vrijeme  da se prestane bacati prašina u uči žiteljima Mostara. Što znači jedan jedinstveni  grad roditelju kada mu dijete dođe kući krvave glave ili kada učenike u gimnaziji čuvaju zaštitari i policija? Ne znači ništa nego za neke bolno saznanje da je život u podijeljenom gradu realnost današnjeg grada koji ne mogu prikriti  mnogobrojna priopćenja policije i Gradskog vijeća, kao i uvjerenja onih koji su nas i doveli u ovakvu situaciju.

Nisu djeca koja su ovih mjeseci u centru pozornosti kriva što ih se naziva huliganima i pokušava prikazati nasilnicima zato što žive u dvije različite sredine i dva različita dijela grada. Oni možda ipak bolje shvaćaju kolike su različitosti u njihovim životima, a sve to su naučili od svoje okoline. Dosta je demagoga koji jedno pričaju u javnosti, a svoju djecu uče nešto sasvim drugo.  Kada to  shvate svi žitelji Mostara bit će nam vjerojatno svima bolje,  do tada ćemo živjeti u jednom gradu na papiru, a u dva potpuno različita u stvarnosti.

hercegovina.info