Dobro je(bilo) rodit se u Mostaru

Zapravo,pitala bih puno toga. Mada sam kroz život naučila da su najjasniji odgovori oni bez postavljenog pitanja. U dosta gradova sam živjela,a puno njih sam obišla. Nekako "na prvu" je nezaobilazno da te ljudi pitaju "odakle si"
Valjda je zbog toga važno gdje si rođen.To te na neki način predodređuje.
Možeš promjeniti ime i prezime,adresu,grad,državu,čak i spol....al' mjesto rođenja uvijek ostaje isto. Nepromjnjeno!

Na spomen Mostara i Hercegovine,uvijek se svakom mom sugovorniku razvuče topao osmijeh na licu.
"Majke mi"
Sve njih je Mostar posdsjećao i asocirao na nešto lijepo.Kao da su povezani sa njim na neki neraskidiv i čudan način.Možda neobjašnjiv,ali poznat osjećaj je budio u njima.Nije bilo bitno,da li su ga posjetili jedanput,pet puta,sto puta ili su njihovi korjeni od tuda vukli.

Mostar je asocijacija na:najljepše sunce,Stari most,buru,behar kakvog nigdje nema kao u Mostaru,na Neretvu,na šipke,smokve,na ljubavi koje su tu stekli,na domaćinske i prijateljske ljude...
A,ko bi sve nabrajao te istinske ljepote Mostara...

Opjevaše ga u mnogim pjesmama.Naslikaše ga znani i neznani umjetnici.Diviše mu se svi prolaznici,putnici i namirnici.
Mnogi se u njega doseliše.U njemu se rađaju,obrazuju i rade.Tako nenametljiv postade dio njih.Dodirne ih svojih dahom te postaju zarobljenici njegove ljepote.

Kada sam doselila u Rijeku, Vedrana Rudan me pitala: "Od kud ste"
Na moj odgovor "Iz Mostara"
Prijatno se osmijehnula i rekla: "Mostar je divan grad,svi su lijepi i visoki.Jedino u Mostaru sam mogla naći momka koji je viši od mene "
Osjećala sam se ponosno jer se moj grad spominjao u lijepom kontekstu.

Neko vrijeme živjela sam i u Zagrebu.U privatnim i poslovnim razgovorima se često čulo :"Ima vas ovdje dosta,dobro ste se snašli.Hercegovci su uspiješni i snalažljivi ljudi"

Lijepo je bilo uvijek čuti takva mišljenja.

Jedne prilike na festivalu zabavne glazbe na Korčuli,po završetku natjecanja mi se obratio jedan od direktora festivala

-"Drago mi je da ima neko iz lijepog Mostara.Moja majka je sa Bune.Nisam bio tamo preko dvadeset godina,ali sve lijepe uspomene na Mostar su još žive"

Ne može čovjek,a da se u tim trenutcima ne osjeća posebno.

Lijepa mišljenja su se nizala,bilo gdje u svijetu na spomen Mostara.

Sve bi bilo tako divno,da ne postoji ono "ali"
Zbog tog "ali" se mnoge sudbine pišu nekim drugim slovima
Zbog tog "ali",svaki dan Balinovcom prolaze puni autobusi omladine sa jednosmjernim kartama u ruci.
Zbog tog "ali",svaki dan u prolazu čujem :"Otišao je,nema ovdje budućnosti"
Zbog tog "ali",svaki dan na FB ugledam po par fotografija kako se majke slikaju sa svojom djecom koja idu iz Mostara.
Zaplačem svaki put kada vidim te fotografije.
Imaju one osmijehe na rastanku,dok ih iznutra razdire briga i bol.
Ali,nedaju majke da njihova djeca vide te suze.
Smiju se da im oblakšaju.Daju im nadu da idu u neki bolji svijet,gdje će graditi sigurniju i ljepšu budućnost.
Takvi prizora je sve više i oni postaju svakodnevnica.

I to je sada Mostar.
Grad u kojem ti ne dopuštaju da budeš čovjek.Grad u kojemu ti je onemogućeno da iziđeš na Izbore.Ma nije više ljudima ni toliko stalo da glasaju.Već im preko glave tih nametnutih zabrana.Žele da umukneš!Doslovno da nemaš pravo glasa!

Mostar i dalje živi,ali sa nekom drugom slikom.
To su sada slike izgubljenih lica,rastrešenih i preplašenih.Kopanja po kontejnerima da se nađe parče starog kruha...
Nezaposlenost,razbojništva,samoubojsta onih koji su krvarili za taj isti grad.
Prazni pogledi u budućnost bez budućnosti!

Kažu na mladima svijet ostaje.
Pitam se,da li u tu kategoriju spada ova mladost koja se svakodnevno ispraća suzama od najmilijih!??

Kako da vjeruju u neko bolje sutra dok u rodilištima bebe umiru!?
I onda se zapitam:"Da li se sada dobro roditi u Mostaru?"
Opet mi kroz glavu prolazi ono "ali"

U inat svemu će i dalje sunce ovdje biti najljepše .S proljeća će behari beharati.Trešnje će dozrijevati,raspukli šipci mamiti,hladna Neretva teći....
Valjda ono što je Bogom dano i predodređeno se ne može uništiti.
Sve će to biti nekome....

I prokleto sam optimistična,pa vjerujem da će opet nekada biti neke generacije ,koje će biti sretne što se rađaju u Mostaru.
Ovima sadašnjim je to trenutno otežavajuća okolnost.......

Daniela Škegro