Daniela Škegro: Grade moj

Grade moj

Ne znam kada si najljepši.
Koje je godišnje doba "Tvoje"!?
Sada dok ispraćaš ljeto,pomislih da je to doba ljetno kada najviše zablistaš...
Dok iz bašča mame zrele smokve.
Kad cvrčci neumorno pjevaju.
Zvizdan topi asfalt pod nogama.
Neretva je tad znam najsretnija jer ima najviše društva.
Oni hrabriji se usude zakoračiti u Nju.
Najhrabriji joj skoče u smaragdni zagrljaj.
Hladna i opasna.Nadasve lijepa kao kakva dama sa biserima.

Ili je možda jesen Tvoje godošnje doba!?
Kada se tisuće zlatnih listova prospe i prostre pod noge.Vesela dječica trče u svoje klupe.
To je i doba kestena koji mirišu Tvojim ulicama.
Nema veze što ruke isprljaju do neprepoznatljivosti i pocrne,ali tog gušta se ne odriče.
I padaju kiše,duge kiše koje znaju trajati danima.

Ili je možda zima!?
Kada zapuše bura,koja nigdje tako snažno ne zapuše kao u Tebi grade.
Ulazi u kosti.Nekada si se borio sa velikim snijegovima koji su sezali do pola metra.
Sada te tek ponekad "zamete" ili se raspe par pahulja po tvojim pločnicima,sokacima i ulicama.
Tada se obučeš i u svečano ruho.Okite Te ,pa sjajiš dok iz kuća mirišu pogače,kolači i najukusnija jela.

Ostaje još proljeće.Možda u njemu leži tajna Tvoje ljepote!?
Behari kad zamirišu na sve strane,od ljepote dah zastane.
Sve se budi,priroda i ljudi.
Sve miriše i cvjeta kao da nikada proći neće.
Vraćaju Ti se i laste.
Sigurna sam da pričaju o Tvojoj ljepoti tamo gdje prezime.

Teško je zaista odlučiti kada si najljepši.
Kako samo uspiješ da zavaraš i zablistaš pod ovim smećem kojim si često zatrpan!?
Pod ovim rupama na cestama,pod ovim kružnim tokovima i neispunjenim rokovima!?
I onda dok gledaš svoju djecu koja se rasipaju po svijetu!?
Shvatam!
Ti moraš da sijaš,ti treba da sijaš da pružiš nadu.Kao svjetlo u mraku.
Da dokažeš da bez obzira na sve poteškoće i nedaće...sve se preživi.
Baš kao i Ti grade moj.....
Sijaš zbog onih što su tu,zbog onih što odlaze,zbog onih što će doći,onih što će proći....
Grade moj.....

Daniela Škegro