Damir Perić: Volio bih još jednom skočiti sa Starog mosta

Dugi niz godina nakon rata želio je sudjelovati u natjecanju, ali nikada nije dobio priliku. Sad je već u godinama, napunio je 46. i više nema volje za natjecanjem, ali...

- Volio bih stvarno još jednom skočiti sa Starog mosta s veteranima samo da se oprostim, priča Perić. Na natjecanje se nije prijavljivao jer se radi o kategoriji veterana, za koje se daju pozivnice organizatora.

- Nadam se kako će mi ove godine poslati pozivnicu, vrlo rado bih se odazvao i skočio zadnji put na noge, kaže Perić, prijeratni zaposlenik Unisa, koji danas kruh zarađuje kao djelatnik na parkiralištu HVIDRA-e Mostar, iza Hrvatskog doma hercega Stjepana Kosače, piše Dnevni list.

Prije rata živio je u kući na Šemovcu, a kako mu je Neretva bila "pod nosom", svaki dan je išao na kupanje i ubrzo počeo skakati, prvo s nižih skakaonica, a zatim...

- Imao sam 11 godina kada sam prvi put skočio na noge. Sjećam se, to je bilo 18. 8. 1976. i još uvijek kući imam sliku. Bio je to fenomenalan osjećaj, kaže Perić.

Prvu titulu osvaja već 1981. i sa samo 16 godina postaje najmlađi pobjednik skokova svih vremena, a taj rekord drži i dan-danas. Budući da je bio među najmlađima, stariji su ga voljeli, tako da je i brzo napredovao i za koju godinu osvojio više naslova i ubrzo ušao u legendu.

Četiri puta je bio prvi u skokovima na noge (1981., 1983., 1986., 1988.), dvaput drugi te dvaput treći.

- U skokovima na glavu sam se natjecao 1987. godine i to je bio jedini put. Skakao sam i s kule, zapravo od svake, nema mjesta s kojeg nisam skočio. Imam sto posto više od 3000 skokova i punih šesnaest godina aktivnog skakanja. Vjerovali ili ne, dnevno sam znao skočiti po deset - petnaest puta, pogotovo kad sam skakao u "talu" s Goranom Finkom, s pokojnim Ackom Finkom, govori Perić.

U to vrijeme, sve je bilo mnogo drukčije nego danas. Išlo se i svaki dan na Neretvu, bez koje se nije moglo živjeti.

- Danas je sve to prljavo. Raja sve manje ide na kupanje u "donje vode". Od Carinskog mosta pa naniže se više ne može ni kupati. Jedino pravo kupalište je na Skakalima, gdje odem ljeti svaki dan, navodi Perić. Godinama skokove gleda samo na televiziji i emotivno se svega prisjeća. U međuvremenu, i manifestacija se značajno promijenila. Vrijeme i rat su učinili svoje.

- Doživljaj je prije, čini mi se, bio mnogo bolji nego današnji. Ranije se živjelo za te skokove. Bila je i jaka konkurencija, posebno u skokovima na noge. Tu je bilo izvrsnih skakača poput: Irfana Milavića, Jadranka Finka, Ale Ajanića, Mate Zelenike...A sad, ja ne vidim jakog skakača na noge. Nema ga. Možda jedan ili dva imaju, a ostali mi nisu nešto, kaže Perić.
Bez obzira na jaku konkurenciju i više vrsnih skakača, Perić bez imalo dvojbe na pitanje tko mu je najbolji skakač, odgovara:

- Jadranko Fink mi je najbolji skakač svih vremena. Jedino sam njemu priznao da je od mene bolji skakač na noge, ali i na glavu. Bezbeli je čovjek bio najbolji, navodi Perić i sjećajući se nabraja još nekolicinu sjajnih natjecatelja kao što su: Emir Balić, Irfan Milavić, Goran Fink, Mate Mehica Droce, Kujtim Gorani, Senad Drljević - Žućo...

S mosta je na natjecanju zadnji put skočio 1992. godine. Goran Fink je osvojio prvo mjesto, a Perić je bio "srebrni". I danas, kaže postoji kazeta s posljednjih skokova s mosta.

No, to nije bio i posljednji Perićev skok, iako su mu branili natjecati se. Skočio je 2004. na otvaranju Staroga mosta u kategoriji veterana, kada je nosio majicu kladionice "Millenium", a njezin vlasnik Dragan Čolić mu je za skok platio 500 maraka.