Čudna jada od Mostara grada

Sinoć se vraćam kući sa posla i gle čuda ne mogu, odnosno nije poželjno da se penjem „malim stepenicama" za Bijeli Brijeg, jer su naši stručni dušebrižnici koji održavaju ovaj jadni grad sjetili se da ionako nikakvu rasvjetu uklone. A to kad će se nova postaviti na moram priznati već pripremljenim podlogama, to samo dragi Bog zna i nitko više... i ne samo da te može napasti jedan jadni manijak, već može i horda istih, ti ne vidiš prst pred nosom u toj tami, već možeš samo čuti srce kako lupa poput afričkog bubnja.

Raj za manijeke

Već nekoliko godina manijci na „malim stepenicama" što verbalno, što fizički napadaju i seksualno zlostavljaju prolaznice. I što ti na kraju preostaje već, zaokruži okolo kole, jest duže, ali koliko toliko sigurnije. I razmišljam, Bože što nisam nekad, ali samo nekad muškarac i da se ne bojim hoće li mi netko nešto dobaciti iz grmlja, već mu prići i opaliti mu šamarčinu, da mu se sve zvijezde i  rasvjete ovoga svijeta upale.

Jedna čitateljica