Mišela Boras kroz umjetnost njeguje dobre strane osobnosti

... Mustafe Skopljaka i kako kaže još uvijek se bori s tim. Izlagala je na nekoliko samostalnih i zajedničkih izložbi. Članica je Udruženja likovnih umjetnika „En Face"i Udruženja likovnih umjetnika BiH, te su njezini radovi obišli većinu BiH.

Također je izlagala svoje radove na par samostalnih izložbi u Hrvatskoj.

Što za Vas predstavlja umjetnost?

Radim u ateljeiću „Cok Akademija", držim likovni tečaj i odnedavno samvlasnica obrta ARS (tečaj, umjetnost, primijenjena umjetnost).
Umjetnost mi je duhovni zrak. Kroz nju izbacujem sve viškove i njegujem dobre strane ličnosti. Ako na ponekog promatrača moji radovi djeluju kao što mnogi "tuđi" djeluju na mene, onda mi je ona također alat u komunikaciji sa drugima i sredstvo prenošenja poruka kojih ni sama još nisam svjesna (ako ju shvatimo kao igru nesvjesnog, umjetnost je onda uglavnom ispred razuma).

Koja Vam je izložba najviše ostala u sjećanju?

Zasad, najviše moje pažnje dobila je nedavna prodajna izložba, od koje planiram napraviti turneju po okolici. Izlagala sam radove nastale na Akademiji, nešto njih nastalih prije studija, i nešto poslije. Počela sam u svojoj Čapljini, naišla na iznenađenje čak i bliskih prijatelja, sa :"O, Mišela, pa ti znaš crtati!". Ta me je simpatična rečenica poškakljala. Naime, ovo čime se iza studija predstavljam , dobrim je dijelom apstrakcija, a komentirana djela realna. I opet, razmišljam o okolini gladnoj realizma. Shvatljivo, budući da naša država u povijesti likovnosti ima rupu od 500 godina. Ali, gdje je igra? Ples duše? Kako to da nemamo taj čvrsti realizam u svakodnevnom životu, a tražimo ga u likovnosti? Koliko ljudi doista razmišlja svojom glavom u životnim odabirima, koliko ih se izolira od nametnutih stavova? Što ćemo gledati na TV-u, što jesti, oblačiti, kakav mobitel imati,... Ako mi je plaća 600 KM, imam auto, i-phone, svaki dan sam na kavi, ne šetam,...- gdje je realizam kad zakukam na političare kako nam vode državu, te da je sve skupo, pa još se zapitam što sa višakom kilograma na sebi? Čista apstrakcija...
Voljela bih da ljudi slušaju dušom likovna djela, kao što slušamo glazbu, a pitanja postavljaju u svakodnevnici. Naravno, svjesni da sami dajemo odgovore.

Može li se živjeti od umjetnosti na ovim prostorima?

Na ovim prostorima se ne može živjeti bez umjetnosti. Što se novca tiče, priliv je vremenski promjenjiv- nikad ne znamo tko će kad i što naručiti. Neophodno je uz atelje imati neki stalan izvor novca.

Tko su Vam uzori u Vašem radu?

A joj. Uzori... Studirajući, mislila sam da nešto nije sa mnom u redu jer ne mogu gledati izložbe da se ne stvori pritisak u meni. Kasnije sam shvatila da nas ima mnogo takvih. Velika su podrška profa Nikola, skupina En Face te još par istomišljenika. Naime, radujem se svakom napretku čovjeka u njegovom polju- svaki takav pojedinac dijelom mi je uzor. A ja stvaram gledajući, slušajući, nakupljajući u sebi do jedne granice i onda "povratim" u ateljeu.

MImedia | hum.ba