Moj križni put: Od smrti me čuvala Gospina slika

Prema njegovim riječima, prikupio je i priredio nekoliko iskaza ljudi iz ljubuškog kraja koji su prošli Križni put i njihova svjedočenja uskoro će izići na svjetlo dana. Tragom tih informacija doznali smo da jedan od rijetkih preživjelih na Križnom putu živi u Vašarovićima u selu pokraj Ljubuškog.
Riječ je o Vladi Matijaševiću iz Vašarovića koji nas je rado primio i popričao s nama, prisjetivši se svih muka i nedaća koje je prošao tih davnih godina. Iako je duboko zagazio u deveto desetljeće života, prisjetio se mnogih detalja te ispričao kako on nije jedini koji je iz Vašarovića otišao i završio na Bleiburškoj ledini.

Bijeg

"Godine 1946. su došli po mene u rodnu kuću. Ispitivali su me o škriparima koji su se krili po selu. Ne želeći u partizane, skrivao sam se u selu, a kada su se ustaše vratile, dao sam tabanima vjetra, pobjegao sam prema Ljubuškom. Nakon toga nekako sam se vlakom prebacio do Črnomerca u Zagrebu. Tada sam bio dopuna Mostarskoj bojni i imao sam nepunih 19 godina. Iz vojarne na Črnomercu gledao sam kako su prije nas prošli četnici. Pričalo se tada o brojci od 12 tisuća. Osobno nikad nisam otišao u borbu jer sam bio pitomac i premlad. Međutim, kad se povlačilo iz Karlovca, krenuli smo i mi, sjećam se da je u Celju bila glavna borba i tu su poginula naša dva Vašarovčana. Odatle smo probijajući se otišli dalje, pa sve do Bleiburške ledine. Tu sam bio četiri dana nakon čega je svjetina koja se nije odredila predavati otišla drugim putem, a mi smo ostali na ledini, odložili oružje i čekali u neizvjesnosti ne očekujući ništa dobro", prisjeća se Vlado koji je tada, kako kaže, vidio i 12 engleskih tenkova.
"Čekali smo tu jedan dan i pošli dalje putem prema Mariboru gdje smo bili tri-četiri dana i gdje sam prvi put nakon nekoliko dana nešto pojeo. Dobio sam kapulove vode i komad kruha. I tako nas je put vodio od Bleiburga preko Maribora, Zagreba, Bjelovara, odakle sam prvi put pisao roditeljima da sam živ. U Bjelovaru, točnije u selu Ćurlovac, bio sam s još nekoliko preživjelih puna 4 mjeseca te mi je jedan starac kod kojeg sam živio to vrijeme dao i nešto novca kad sam polazio, tako da sam sigurno jedan od rijetkih koji se kući vratio ne samo živ, nego i s novcem", s osmijehom priča Vlado.

U logoru u Bileći

"Kad sam se vratio kući, Križni put ne završava s tim. Kod kuće sam zatekao brata kojeg je majka netom rodila te nedugo nakon mog povratka cijelu moju obitelj odvode u logor u Bileću. Sjećam se da mi je brat tamo i prohodao. Osim moje obitelji, u taj logor odvedeno je još 27 obitelji. Opet sam imao tu sreću s obitelji se vratiti iz progonstva. Moj život je, hvala Bogu, tekao dalje i nakon toga. Nisam imao posao, jer si morao ići u Partiju, a ja to nisam htio. Na svom životu zahvaljujem dragom Bogu i Gospi. Naime, na krizmi 1941. godine dobio sam Gospinu sliku koju od tada nosim sa sobom i mislim da me je ona sve ove godine i u svim mojim nedaćama čuvala i želim da me s njom i pokopaju", kazao je Vlado vadeći iz dokumenata Gospinu sliku koja se sad već sastoji od tri djela i jedva se zamjećuje njezin lik, ali Vlado je čuva kao najveće svoje blago.
Iako je Vlado posljednjih petnaest godina na dijalizi, kaže kako ga sjećanje za razliku od zdravlja još dobro služi iako bi mnoge stvari želio zaboraviti. "Drago mi je da je ono ružno vrijeme iza nas i da je došlo vrijeme slobode i demokracije iako bi i u ovom dosta toga trebalo promijeniti", smatra Vlado.

Dnevni list