General Željko Šiljeg: Ne, da nam ponovno sudi Broz i Brozovi

Tom prigodom, u ime udruga proisteklih iz Domovinskog rat, nazočnima se obratio general pukovnik u miru Željko Šiljeg.

Govor generala Šiljega prenosimo u cijelosti:

Cijenjeni skupe, dragi prijatelji i svi ostali nazočni na ovom skupu, obraćam vam se ime svih udruga iz Ljubuškog proisteklih iz Domovinskog rata jer se osjetiše povrijeđenim i dragovoljci i veterani Domovinskog rata i obitelji poginulih branitelja i njihove udovice kao i nejač koja ostade iza njih koji su danas punoljetni i mogu razumjeti što je laž, a što istina, osjetiše se povrijeđenima i oboljeli od posttraumatskog stresa, malodobni branitelji HVO-a, kao i invalidi koji ostaviše dio svoje krvi i svoga tijela na mnogim ratištima štiteći opće dobro. Svi su povrijeđeni zbog neistine, zbog laži i lošeg svjetla u kojem su prikazani tendenciozno ljubuški Hrvati kao fašisti, nacisti, zlotvori i zvijeri, a samo jedan spasitelj.

Kao da smo zaboravili nedavne događaje i njihove uzroke, ali nema uzroka bez posljedice i posljedice bez uzroka. Hrvati nisu željeli rat, Ljubušaci nisu željeli rat, ali pošto je rat produžena ruka politike, prihvatiše ga u cilju samoobrane, jer i Hrvatska Zajednica Herceg Bosna i Hrvatsko Vijeće Obrane bijahu posljedica nakon raznih Krajina, Pokrajina i Liga, pa i one Patriotske. Ni u tim vremenima Hrvati ne učiniše prvi korak kako bi smetali drugima. Hrvatski narod, a ni Ljubušaci nisu imali ništa ni protiv srpskog ni protiv bošnjačkog naroda, nego Hrvati bez obzira na vjeroispovijest drznuše se obraniti.

Uzroci rata su provedba političkih ideja sadržanih u raznim memorandumima i deklaracijama, a oni koji zaželiše tuđe ne mogaše to ostvariti nego pokušaše silom. Gledajući i slušajući kako gore sela i gradovi po Hrvatskoj i teku rijeke izbjeglica šta su mogli očekivati u Bosni i Hercegovini nego još gori pogrom, a da to ne bi dočekali, mnogi prodaše i kravu da bi obranili svoju obitelj, a naročito kada neki u Sarajevu rekoše da to nije njihov rat.

Desetljećima smo morali šutjeti, nakon Domovinskog rata smo morali šutjeti, dosta je šutnje. Citiram:

„Mi, narodi Ujedinjenih Nacija, 26. lipnja 1945. godine u San Franciscu smo potpisali Povelju Ujedinjenih Naroda odlučni spasiti buduće naraštaje od užasa rata koji je dva puta tijekom našega života nanio čovječanstvu neizrecive patnje, da ponovno potvrdimo vjeru u temeljna prava čovjeka, u dostojanstvo i vrijednost čovjeka kao i u ravnopravnost velikih i malih naroda" itd., a posebno članak 51., ponovno citiram:

„Ništa u ovoj Povelji ne dira prirodno pravo individualne ili kolektivne samoobrane u slučaju oružanog napada na nekoga člana sve dok Vijeće sigurnosti ne poduzme mjere potrebne za održavanje međunarodnog mira i sigurnosti", završen citat.

Dalje, jedan od doktrinarno-strategijskih dokumenata države u kojoj smo živjeli izričito kaže, citiram:

„Narodnooslobodilački rat i obrambeni rat je vrsta rata u kojem narod oružanom borbom i drugim oblicima borbe i otpora oslobađa zemlju od kolonizatora, okupatora i marionetskih režima. Neotuđivo je pravo svakog naroda da se svim raspoloživim sredstvima bori za svoju nacionalnu slobodu, neovisnost i društveno uređenje koje mu odgovara", završen citat.

Pitam sve nazočne i one koji slušaju i prisluškuju, šta je ostalo hrvatskom narodu temeljem općeg prava uraditi za svoju opstojnost bilo gdje pa tako i u Ljubuškom 1991. godine osim, braniti se i to samo svojom voljom i samo svojom organizacijom ne diskriminirajući nikoga u toj borbi ni po vjeri, ni po naciji, ni po boji kože?

Ostalo je samo uzeti oružje u ruke, organizirati se i obraniti se.

Zašto smo svi zaboravili da su drugi imali memorandume i deklaracije te pripremljene planove u tamnim sobama vojske, policije i tajnih službi, a da mi nismo imali ništa, nego samo ljubav, želju i volju opstati. Točno, nismo se odrekli ni svog identiteta niti svojih insignija jer baštinimo tisućljetnu baštinu na ovim prostorima, ali isto tako nismo nikome uskratili niti uskraćujemo pravo na identitet, opstanak i ravnopravnost.

Ne uskraćujući nikome pravo na svoj jezik i pismo, svoje pjesme i svoje himne. Mi kao narod imamo našu, zašto bi ta ista himna značila krv i zlo 1991. godine kada je svečano izvedena i na otvaranju Univerzijade u Zagrebu 1987. godine i svaki dan intonirana na zagrebačkom radiju kao ustavna kategorija tadašnje Socijalističke republike Hrvatske, zašto bi nekome smetala crkvena zvona koja su uvijek samo pozivala na molitvu i obraćanje Bogu, zašto bi nekome smetala bilo čija zastava, zašto bi bilo kome smetalo bilo koje opredjeljenje, mi smo samo željeli, htjeli i u tome ćemo ustrajati, sačuvati naše ne osporavajući nikome pravo na drugo i drugačije, jer ne postoje administrativne zemljopisne granice koje to mogu spriječiti, a nemaju ni potrebe, nikome pa tako ni nama, jer truli režim nas je desetljećima okivao posesivnim genitivom, hvala Bogu da smo izišli iz tih okova i da se možemo koristiti posvojnim pridjevima, opet ponavljam, ne uskraćujući niti osporavajući to pravo bilo kojem pojedincu ili kolektivu.

U svakoj dobroti ima i naivnosti, pa smo se čak naivno i odrekli političke ravnopravnosti kao politički narod u ime općeg dobra i bolje budućnosti vjerujući da će i drugi poštivati zajedništvo i ravnopravnost, i ugraditi dio svoje suverenosti u opće dobro, ali nisu.

Naše kolektivno pamćenje, pored ostalog u Ljubuškom pamti preko 2.500 žrtava Drugog svjetskog rata i poraća, bez obzira na vjeru i naciju, ali se njih samo oko 200 slavilo, a danas se želi preko tih istih slaviti jedan preko istrule ideologije koja je punila masovne grobnice u kojima leže kosti kojima se ni imena ne znaju.

Ne ulazeći u osobnost bilo kojeg pojedinca, važno je reći da nije bio samo jedan, a ostali svi su bili zli, nego su mnogi ljudi pomagali drugim ljudima bez obzira na naciju i vjeru, koliko su mogli u uvjetima kada su rijeke izbjeglica stizale u Hercegovinu i Ljubuški iz Vareša, Travnika i drugih dijelova Bosne i Hercegovine, u vrijeme kada su se dogodili Trusina, Grabovica, Bugojno, Uzdol i druga stratišta Hrvata u Bosni i Hercegovini, u vrijeme kada je planirana operacija „Neretva 93", sa ciljem protjerivanja Hrvata i onih koji se izjašnjavaju tako iz Hercegovine, u vrijeme kada je pored srpskog agresora svaki čovjek trebao na bojišnici.

Je li bilo represalija, nije, niti su bile planirane, ni organizirane, ni realizirane.

Što se moglo još učiniti i što se moglo bolje i drugačije, vjerojatno zna Svetlana Broz, a možda je i djeda priupitala? Ako je znala zašto se onda kao pod navodnim znacima humanitarka ne zauzima za sve žrtve od Grabovice, Trusine, do Stipića livada, Uzdola, Bugojna, Travnika itd. Ne, ona je izabrala mjesto gdje se stoljećima tolerantno i dostojanstveno živjelo kako bi pokušala rehabilitirati ideologiju njezinog djeda i potaknuti sve ostale koji tako ne razmišljaju kako je u njegovo doba bilo bolje.

Žalim što je jedna obitelj izmanipulirana u ime trule i zločinačke komunističke ideologije koja je po svojim metodama sukladna najmračnijim režimima u povijesti čovječanstva. Ljubuški nikada nikome nije uskraćivao pravo na drugačije mišljenje i življenje, ali ga vrijeđaju lažne etikete i neistinita blaćenja i zato je očekivati reakcije na neistine i laži s jedne strane, a s druge strane poručujem organizirat ćemo okrugli stol ili javnu tribinu o istini i pravdi o životu i suživotu, o čovjekoljublju, domoljublju i bogoljublju na koju pozivamo Svetlanu Broz govoriti otvoreno i argumentirano, a ne režirano, lažno i neistinito jer svatko ima pravo na svoje subjektivno mišljenje i osobno ponašanje, ali samo je jedna objektivna stvarnost i samo je jedna istina, a istina o Ljubuškom je drugačija od filma koji je uzburkao ljubušku javnost i o njoj treba progovoriti i zato ćemo govoriti, pisati, dokumentirati i objavljivati jer naša djeca se nemaju čega nas sramiti u Domovinskom ratu jer ništa nismo zločinački ni planirali, ni organizirali, ni realizirali, a ako je bilo pojedinaca koji su učinili zlo, oni imaju svoje ime i prezime, mjesto, vrijeme i način, a zato postoje i institucije, a ne da nam ponovno sudi Broz i Brozovi.

Ljubuški i Ljubušaci bez obzira na nacionalnu pripadnost, vjeru i boju kože imaju snage i pravo na istinu ma kakva ona bila, a ne da nam se serviraju neistine zavijene u propale ideologije. Mi ćemo ustrajati istini, budite uvjereni. Pozivam sve na dostojanstvo i poštivanje drugog i drugačijeg.

Hvala vam lijepa i živjeli.

Željko Šiljeg, general pukovnik

ljubuski-online.info