FOTO  Dnevnik: stopama pobijenih hercegovačkih franjevaca u Ljubuškom, 7

Masovnu grobnicu zatječemo kako smo je i ostavili. Čuvali su je policija, mještani, podrazumijeva se i Bog zajedno s onima koje su ovdje pobili. Odmoreni nedjeljnim počinkom još marljivije prianjamo poslu.

            Danas je na redu čišćenje oko posmrtnih ostataka i njihova priprema za sutrašnje vađenje. Do sada smo izvadili sveukupno 15 tijela. Ne znamo koliko ih još ima, jer još nismo uspjeli doći do zadnjeg sloja ubijenih. Ipak, po vanjskim pokazateljima računamo da ih ima oko 25. Valjda se taj broj ne će dalje peti, jer što više radimo on je sve veći.

            Prvo mjesto gdje nastavljamo kopati jest ono na kojem je ležalo tijelo jednog od franjevaca pod br. 18. Učinilo nam se da je ispod njega još samo jedan sloj te će nam tako ta strana biti omeđena. Kopali smo najviše oko jednog velikog kamena. Pretpostavljali smo da je on, kao i mnogi drugi, jednostavno navaljen na pobijene. Vrlo brzo pojavile su se prve kosti.  Bile su uz sami vrh kamena tako da nas je to malo začudilo. Što smo više kopali sve smo više spoznavali tragičnost trenutka te 1945. Dotični kao da je nakon dospijeća u jamu zagrlio kamen živac koji je tu našao. Možda je još pokazivao znakove života ili su ga krvnici zgurali uz njega da i drugi mogu biti ubačeni u istu jamu? Previše je bolno da bih se do kraja u to uživio. Neka mu je pokoj vječni, a i njegovom ubojici.

            U jedne žrtve koljena su tako zgrčena da su došla do glave. Drugoj glavu tražimo, izgleda da je bačena naglavačke. Ostatci cipela svjedoče o nekome tko si ih je mogao priuštiti u to vrijeme, ali si nije mogao priuštiti mir od sijača nemira. Nailazimo i na jednu žrtvu kojoj su svezali čak i noge. Do sada, naime, na to nismo nailazili. Moralo je to biti ovdje pred jamom, nisu ga valjda nosili dovde? Žica je telefonska, kao i svugdje u ovom dijelu masovne grobnice. Tek im je nje nestalo pri samom završetku krvavog posla pa su rabili i drugu vrstu, kako smo vidjeli na žrtvama koje smo prve podigli iz zemlje.

            Jučer čitam presudu nad jednom žrtvom koja je, kako misli njegova obitelj, ovdje ubijena. Po njoj, najprije su ga strijeljali, a onda su ga optužili. Između ostalih u tijelu koje ga je sudilo spominje se i komandant grada Marijan Primorac. U knjizi Vrijeme i ljudi Jure Galić opisuje kako su njih dvojica opljačkali trgovinu Jakiše Kovača ovdje u Ljubuškom (str. 103. - 106.) i domogli se, između ostaloga, pisaćeg stroja. Je li presuda pisana upravo na njemu?

            A da je taj dokument stigao do nas, treba zahvaliti žrtvinoj obitelji. Još tamo devedesetih godina prošlog stoljeća bili su uporni i domogli ga se, ne tako daleko, u Splitu. Jesu li i drugi, barem provizorno ili nakon što su bili ubijeni, suđeni i nalaze li se i njihove presude tamo? U presudi jasno stoji da žrtva ima sedmero djece. Isto tako stoji da treba biti lišena imovine. Koju godinu kasnije netko izvješćuje da se to nije moglo sprovesti jer dotični imovine jednostavno nema, ili drukčije rečeno, ništa svojoj obitelji nije ostavio u nasljedstvo. Dobro znamo da to nije zbog toga što nije bio radišan, nego zbog mnogih drugih razloga. A i da je imao, bilo bi svejedno za njegovu obitelj. Komunisti su jasno rekli da bi mu to odnijeli, kao što su mnogo toga odnijeli raznim obiteljima i Crkvi. Danas neke obitelji i Crkva traže povrat svoje imovine. Međutim, presporo to izgleda ide u države s obje strane granice.

            Posjetila nas je danas i HTV. Navodno će prilog od 2,5 minuta biti u jednoj od religioznih emisija. Hvala im na tome i čast toj emisiji, ali zar ovih oko 25 ubijenih nevinih ljudi nije zavrijedilo i drugu satnicu i drugu minutažu? Na zaboravimo, to je javna, ne privatna televizija. Znači, morala bi služiti zanimanju i probitcima javnosti. Da sad ne govorimo o istraživačkom novinarstvu. Tako mnogo ovdje ima za istraživati, ali ono prepušta mjesto vijesti i ništa više.

            Po nekim svjedočenjima izgleda da su grobnicu kopali uhićenici. Nije im rečeno za što je, ali su slutili da bi mogla biti upravo za njih. Bilo je to na samom početku rada tamnice. Komunističke vlasti nisu znale imaju li u rukama krivce za ovo ili ono, ali su znale da će ubijati. Kakav bi to bio »narodni sud« da se nije u tome iskazao?

            Zanimanje puka i dalje ne jenjava, kao ni ljudi iz Crkve. Neki se nanovo vraćaju, neki dolaze po prvi put. To je prava javnost koju nitko ne može prevariti i koja će istinu širiti dalje.