Kultna buregdžinica 'Besim' u Ljubuškom nakon 52 godine zatvorila svoja vrata

Nakon duge 52 godine rada, u Ljubuškom danas svoja vrata zatvara kultna buregdžinica 'Besim'. Brojne generacije Ljubušaka hranile su se u ovom ugostiteljskom objektu obitelji Ravenni iz Makedonije. Istina, promijenili su dvije lokacije za 52 godine, no kvalitetu nisu promijenili. 

Današnja, u kojoj se buregdžinica nalazi već 11 godina, jučer i danas bilo je odredište brojnih Ljubušaka koji su doslovno bili u redovima kako bi dobili svoju pitu, a pretežno se tražio burek. Vlasnik Šazivar Ravenni kojeg svi zovu Besim po njegovom ocu, morao je vraćati ljude, a čak i zaključati vrata jer on i supruga nisu mogli pripraviti dovoljne količine.

Jedan od 'krivaca' za to je bio Slobodan Tomić koji je na društvenim mrežama pokrenuo kampanju oproštaja od ovog mjesta.

"Morali smo odati čast našem Besimu. Njegov burek je otišao u povijest, ali naše nepce pamti. Tajna je što nitko tajnu bureka ne zna i nitko ne zna njegov recept. Već 52 godine tuge, ljubavi, sreće s burekom, sve smo prošli.

Ovo je kultno mjesto u Ljubuškom i malo bi glupo i neobično bilo da se samo ugasi preko noći, a da se nešto ne obilježi, da se ekipa koja je tu dolazila stalno ne podruži i da pozdravimo čovjeka i ispratimo u mirovinu, da ne mora više ustajati u četiri ujutro radi nas".

"Ne u četiri, već u dva i pol", dobacio je Besim noseći posljednje bureke u svojoj radnji.

"Evo vidite kako je, ne možemo sve stići, moramo vraćati ljude. Ipak smo ja i supruga tu sami, ne možemo toliko pripraviti danas, meni je ipak 65 godina", kaže Besim za Hercegovina.info.

Priča nam kako je sve počelo još od njegovog djeda.

"U Ljubuški smo stigli 1975. godine, ali smo prije toga još 1968. bili u Čapljini. Otac je u Čapljini bio u partnerstvu s jednim čovjekom, da bi se nakon toga odvojili i od 1975. godine je krenuo s poslom u Ljubuškom.

Otac je još živ, ima 90 godina i u Makedoniji je. No, trebam još reći kako je još 1957. godine moj djed s ovim poslom započeo u Sarajevu. Ja sam u Ljubuški došao 1977. godine kao 14-godišnjak i odmah sam krenuo raditi ovaj posao sve do danas", priča Besim.

Ekipa koja se godinama hranila kod Besima dobacila je da se nada kako je ovo samo njegov marketinški trik. No, njihova šala ipak nije stvarnost iako bi to voljeli.

"Nije trik, ovaj put je ozbiljno. Odlučio sam otići u mirovinu, ali u Ljubuški ću se vraćati, ovo je moja kuća. Pa ja sam ovdje ostario. Mene ljudi ovdje znaju u svakom selu, a kada odem u Makedoniju osjećam se kao gost, poznajem tek ljude iz svoje generacije".

Tužan je kaže što napušta ovaj hercegovački grad. Osjeća se kao Ljubušak.

"Naravno da jesam. Moja djeca su ovdje rođena, išli su ovdje u školu, završili fakultete ovdje. No, vidjeli su da je ovaj posao, iako su ga odlično naučili raditi, malo težak za njih. Otišli su u Njemačku, tamo imaju svoje firme. Zato sam i ja odlučio ići u mirovinu. Ovdje također nema ni radne snage, nema više majstora za burek. Nitko to više ne izučava".

Ubacio se potom i Tomić.

"Mora biti. On je tu više od 50 godina, on je naš Ljubušak kao i njegov otac. Sinovi su malo "offline". No, bez obzira na to što se buregdžinica danas zatvara, uvijek postoji nada u njegova dva sina koji su već radili ovdje, da se kao i ostali gastarbajteri vrate i nastave ovaj posao".

Dok je sukala posljednje pite u ovom objektu, Besimova supruga Lumnie nije željela puno otkrivati o tajni njihovih pita.

"Treba znati tajnu. Puno se radi s ljubavlju".

Ona je u Ljubuškom već 35 godina.

"Došla sam malo nakon supruga. Nedostajat će mi Ljubuški. Nećemo više raditi. Malo ćemo ići u Njemačku kod djece, malo u svijet, malo doći u ovdje".

Teško je bilo u posljednje vrijeme raditi bez pomoći.

"Zadnje dvije godine smo ja i suprug sami, bez pomoćnih radnika. Prije su nam tu bili sinovi i drugi radnici. No, posljednje dvije godine, kada nam je bilo najviše potrebno, nije bilo radnika".

Da je kojim slučajem bilo dodatne radne snage, možda bi s mirovinom još malo pričekali.

"Pa možda bi i ostali još, ipak će mi biti teško provoditi dane da ne radim", dodao je Besim.

Krešo Kozina po burek dolazi, otkada je i ove buregdžinice.

"Ja sam mušterija od samog početka. Njegova sestra je došla u moj razred, mi smo je učili naš jezik", kaže nam.

Nedostajat će mu kaže.

"Ne znam što je tajna bureka, ali burek će mi nedostajati, a Besim neće", kazao je uz smijeh Kozina koji je unatoč dobrom poznanstvu bureke čekao sat vremena.

No, jednu drugu tajnu nam je Besim otkrio za kraj, onu o dugovječnosti njihovog obiteljskog posla u Ljubuškom.

"Ljudi su ovdje pošteni, a pošteni smo bili i mi prema svima, pa i onima koji su nekada bili gladni, a novca nisu imali. Nikada nisam imao niti jedan problem, a ni oni sa mnom. Da je ikada bilo problema, sigurno se ne bi zadržali u Ljubuškom 52 godine", zaključio je Šazivar Ravenni Besim za Hercegovina.info.

Za kraj smo pitali Ljubušake gdje će sada odlaziti na burek. Kažu mjesta ima više, svatko će izabrati nešto za sebe, no ovo će im mjesto kažu itekako nedostajati.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti hercegovina.info i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.