Hercegovino pozovi moje srce k sebi

Još uvijek te želim mila moja.
Tvoja brda, tvoje livade i rijeke.
Volim osmjeh tvoj u ljudima kojima si muka.
Volim pisati o ljudima.
Samo tako oni će ostati posebni.

Međutim Ti si Hercegovino ta koja nas čini uvijek ponosnima i posebnima.

Nisi ti na kamen ni krš.
Ti si prvi pogled novorođenog djeteta .
Ti si melem našim ranama.
Mi živimo svoj čudni život na granicama zbilje i mašte.
Slike koje nas okružuju su tvojih ruku djelo.

 Hercegovino, kada mjesec izađe u vreloj ljetnoj noći,
I kada ljudi počnu lutati ulicama malih gradova
Ili šumama po selima,
Ja se sakrijem u svoje misli i razmišljam o Tebi.

 Kuda nam hodiš?
Što nam spremaš?
Hoćeš li ostati naša za sva vremena?
Hoćeš li pamtiti prve zaljubljene otkucaje hercegovačkog mladića i djevojke?
Hoćeš li se sjetiti svih onih koji su se sjetili tebe na posmrtnoj postelji?
Hoćeš li raširenih ruku dočekati nove članove zajednice?

 Hercegovino srećo moja.

Hercegovino hoćeš li mi sačuvati prijatelje ?
Hercegovino hoćeš li plakati s mojom nutrinom od sreće?
Hoćemo li se smijati svi zajedno.
Hoćemo li živjeti na ponos naših predaka.
Hoću li se vratiti?
Hoćeš li me pozvati u srcu?

 Hercegovino budi mi dika i dobro mi stoj.
Budi utjeha djevojkama i majkama
I snaga mladićima i očevima.
Budi mudrost starih ljudi.
Nemoj više biti kamen i krš.

Budi nam ljubav koja neće nikada proć.

http://nemapredaje.bloger.hr/