Hercegovačka svadba nekada i sada: Rakija, amaneti i jabuke kićenice

Hercegovačka svadba nekada i sada: Rakija, amaneti i jabuke kićenice

U prošlosti su vjenčanja bila mnogo skromnija nego danas. Nije bilo torti, vatrometa, kolača, cvijeća ni bilo čega što je danas uobičajeno, ali se slavilo na drugačije načine.
Prvi korak do braka u vrijeme naših djedova i baka je naravno bio udvaranje i 'zamiranje' djevojaka od strane mladića. To se naravno nije događalo u subotom navečer u disko klubu, nego su tadašnji 'derneci', 'vašari', i 'kirbaji' bili leglo novih ljubavi i brakova.
Djevojke su u to doba svoju najbolju nošnju čuvale samo za dan derneka, i tog dana su se išle pokazivati potencijalnim udvaračima. One bi stajale uz rubove seoskog puta, a muškarci su šetali i gledali. I birali. Kada bi odabrao djevojku, mladić joj bi se počeo udvarati, a ona bi se samo zarumenila. Onda bi se dogovorili za sijelo. Sijelo je stari hercegovački običaj koji je u nekim krajevima prisutan još uvijek.

Sijelo se događa svaku večer u drugoj djevojačkoj kući, gdje se skupljaju djevojke iz tog sela i mladići iz okolnih sela. Onome koji bi se djevojci najviše svidio, ona bi mu skuhala kavu. Dakle, mladić koji je dobio kavu od djevojke dobio je najveće šanse da je zaprosi kod oca.

Zatim ako bi dotična djevojka bila sigurna da želi postati žena onome kojemu je skuhala kavu, daje mu neki svoj predmet, najčešće zobnicu ćilimašicu (zobnica je ručno tkana torba, na posebnoj spravi stanu) u koju bi stavila par pletenih čarapa i bozavaca, tzv. 'amanet', koji je materijalni znak da je ona njegova i da će je on oženiti. Predaja amaneta se održavala u kući mladenke, kada bi mladoženjina rodbina došla 'popiti rakiju', i time njihove zaruke postaju službene.
'Mladenkina rakija' je stari hercegovački običaj koji je također i dalje prisutan. U prošlosti je mladenkin otac služio samo rakiju zetu i njegovoj rodbini, a danas je ta 'rakija' puno raskošnija.

Taj događaj služi da se rodbina međusobno dobro upozna, i da mladenkin otac da blagoslov braku svoje kćeri i njenog odabranika.
Starinski svatovi su bili malobrojni i skromni.
Mladoženja, kum i bliža rodbina bi iz mladoženjine kuće s konjem i kolima krenuo po svoju mladu. Zatim bi se ispred njezine kuće nagađali s njezinim tetkama oko cijene koju će platiti da ju one predaju mladoženji. Taj običaj cjenkanja je i dalje prisutan, pogotovo u duvanjskom kraju.

Nakon što bi se vjenčali u crkvi, mladoženja bi poveo mladu u svoju kuću gdje bi se održavalo svadbeno slavlje. U mnogim našim krajevima tu ne bi bila prisutna mladenkina rodbina, jer oni ne slave nego 'tuguju' jer je njihova djevojka otišla. Mladoženjina rodbina slavi jer je dobila nevjestu i snahu. Darovi za mladence se u prošlosti nisu stavljali u kovertu, nego bi se davali u hrani, pršutima i janjcima.
Današnji hercegovački svatovi u sebi imaju ostatke tradicije pomiješane s američkim običajima.

Gotovo svaki kraj i selo ima neke običaje koji ih razlikuju od drugih. Primjerice u duvanjskom selu Roško Polje, običaj je da mladoženju briju sabljom na sred plesnog podija, a mladenka ga treba spašavati. Popustilo se zapadu, tako da sada mladenka umjesto 'jengi' (Jenga je mladoženjina sestra koja zajedno s mladenkom prebacuje jabuku kićenicu preko svoje kuće) svaka današnja mladenka ima svoje djeveruše koje smo uveli u običaj gledajući jeftine američke serije.

Jabuku kićenicu mladenka prebacuje nakon crkvenog vjenčanja preko mladoženjine kuće, ili ju dobacuje svekrvi na prozor. Time svekrva prihvaća svoju snahu i želi joj dobrodošlicu. U nekim je krajevima običaj i da mladenka ljubi kućna vrata i to poljupcima u smjeru kako se krsti, a završava ljubeći kućni prag.

Doista su u opadanju starinski svatovi prepuni zanimljivih običaja. U vjenčanjima, kao i u mnogo čemu popuštamo izvještačenim zapadnim kulturama i puštamo da dugogodišnji običaji odumiru.
Ipak tradicija se uvuče u svaku svadbu, htjeli mi to ili ne. Samo ju treba osjetiti u upakirati u paket suvremenog vremena.

vjencanja-magazin.com/hercegovina.info