Hercegovačka ekspedicija Kilimandžaro 2012.

...najveću samostojeću planinu na svijetu, sa najvećim vrhom Afrike Uhuru Peakom 5895m.

Nestrpljivo sam iščekivao putovanje, jer smo išli u Afriku, kontinent i kulturu koja je potpuno drugačija od svega što sam do tada poznavao.

Gledajući dokumentarce i čitajući knjige umislio sam da znam što nas čeka u Africi: jad, bijeda, siromaštvo, nacionalni parkovi, divlje životinje, banane, Kilimandžaro,..., sve to pomiješano u jedan romantični i kaotični koktel.

Nažalost, Afriku nisam doživio na romantičan način. Prolazeći Afrikom vidjeli smo svašta, priroda je doista fascinantna, nacionalni parkovi i životinje. Ali jad i bijeda su na svakome koraku, a nažalost tu su i ljudi u svom najgorem izdanju.

Narodi u bivšoj Jugoslaviji smatraju kako su loše prošli jer smo poslije rata iz "sigurnosti" komunizma uplovili u najgori mogući kapitalizam, onaj divlji. Sve je to istina, ali stanovnici Afrike su iz svoga, netko bi rekao romantičnog i časnog, a netko divljeg i primitivnog društva uletjeli u "turbo divlji kapitalistički kaos".

Naplaćuje se sve živo, cijene se lupaju kako kome padne na pamet npr: kesica kikirikija je 4,5$, razglednica 2$, u istom restoranu sladoled je 50% skuplji od ručka, a istovremeno naš kuhar u ekspediciji plaća stan za svoju četveročlanu obitelj 15$ mjesečno, a režije ga izađu čak 5$. Njegova je dnevnica 4,25$, što je super, jer nosač koji nosi 20kg na leđima i još toliko na glavi zarađuje 4$ dnevno. Ako je netko pomislio da je ovako cijele godine, prevario se, jer i oni muku muče sa kratkom sezonom.

Sad ćemo malo o Kilimandžaru, koji je uistinu fantastična planina, ali na žalost "vode je krivim putem". Veliki i romantični Kilimandžaro polako, ali sigurno je postao "prostitutka" u punom smislu riječi. Ovo govorim zato što se cijeli sustav oko Kilimandžara svodi na onu: "tko plati dobije". Dozvola za uspon se plati 900$ dolara po osobi, te se moraju uzeti nosači, vodiči kuhari, za to se još plati do 1000$. Nas šestero je dobilo još 24 člana, koji su učinili sve da nam olakšaju uspjeh. Nosili su naše stvari na glavama, a pored naših nosili su i svoje, zatim šatore, hranu, pa čak i stol sa stolicama za bogate bijele klijente.
Podsjetimo, dvojica Mostaraca, Josip Kvesić i Luka Mandić, članovi HPD "Prenj 1933" Mostar i Hercegovačke gorske službe spašavanja (HGSS), zajedno sa četvero kolega iz Ljubuškog (Ante Tomić, Marko Tomić, Sanda Mišetić i Vjekoslav Gašpar) krenuli su na na uspon najzahtjevnijom "Machame" rutom koja traje osam dana, a zauzvrat su dobili najspektakularnije poglede i duži boravak u planini.

Ne šalim se, jer na polovici puta bi naše osoblje podiglo šator, postavilo stol i stolice i serviralo nam bogat ručak (predjelo, glavno jelo, desert, čaj, kakao, mlijeko,....), jednom riječju živa ludnica. Po dolasku do svakog baznog logora čekali su nas razapeti šatori, a tu je veliki kuhinjski šator sa stolom i stolicama za nas "gospodu". Ovo sigurno zvuči super, mogu vam osobno potvrditi da i jest tako, čista "gotiva" što bi Mostarci rekli, ali postavlja se pitanje da li je to to?

Kao što se momak treba potruditi da osvoji curu, isto tako planinar treba osvajati planinu. Podrazumijeva se da nosiš svoje stvari, sam podižeš šator, pronalaziš i donosiš vodu, kuhaš ručak, ali tako ne izgleda uspon na Kilimandžaro. Kao što u javnoj kući trebaš ući u sobu i odraditi posao, isto tako je na Kilimandžaru. Trebaš platiti i biti fizički spreman, bez toga ne može, jer i u seksu se ipak treba malo uznojiti.

Da netko čitajući članak ne bi pomislio da je Kilimandžaro mačji kašalj, reći ću da nije. Pogotovo se odnosi na klijente koji nisu planinari, jer mi smo do vrha prevalili 50 kilometara, dosegnuli visinu od 5895m, a i Kilimandžaro ne pušta svoje klijente uvijek lako, pa je nas dočekao strahovito jak vjetar i -25C. Iako samo sve platili, zadnji dio uspona pošteno smo se namučili.

Priznajem kroz glavu mi je prolazila misao da bi možda trebao odustati. Zahvaljujući dobroj pripremljenosti i upornosti nitko od nas nije odustao, iako je dio ekipe izašao na vrh u dosta lošem stanju. Sve uloženo se isplatilo i unatoč otečenim glavama i smrznutim facama, osjetili smo veliko olakšanje i zadovoljstvo. Uspjeli smo se organizirati i opaliti par slika, nakon čega smo počeli silazak prema zadnjem logoru.

Sada dok sjedim u svojoj sobi i pišem ovaj članak mogu reći da Afrika i Kilimandžaro nisu bili što sam očekivao, možda su moja očekivanja bila glupa i nerealna, ali to je Afrika, sve najbolje i najgore isprepliće se (zajedno) u jednome.

Kad me ovih dana ljudi pitaju kako je bilo svima govorim dobro, super, jer to je i istina. Proveo sam prekrasnih 12 dana punih neočekivanih događaja, razočaranja, uspjeha sa super ludom ekipom i ako to nije pustolovina, ne znam što jest.

Planinarski pozdrav,
Luka Mandić

ljubuški-online.info