Gruđanin srušio vlastiti rekord i u filmskoj borbi za dlaku izbjegao sigurnu smrt

Upravo u takvoj Argentini, članovi ATPK-a Grude, legendarni ultramaratonac Stipe Leko Ćipa i alpinist koji se bavi ekstremnim sportovima Ivan Pejić pokazivali su svoje vještine i način na koji se oni bore kroz život, a borbe je u pravom smislu i bilo. Izuzetno emotivno Pejić nam je opisao put, gdje je plan bio osvojiti najviši vrh Amerike Aconcaguau, visok 6962 metra, ili da pojednostavimo, najviši vrh svijeta iza Himalaje na kojem je ostvario životni uspjeh. Iako je bio na korak od cilja, Pejić može biti ponosan, a Argentini može poručiti da ne plače jer će joj se sigurno, nakon drame i osobnog uspjeha koje je doživio, sigurno vratiti. - Čovjek u užurbanosti života zaboravi na trenutke sreće. Prođu pored njega oni događaji koji bi ga trebali učinit sretnim. Planina svojim mirom podsjeti na te trenutke i u tišini probudi one zaboravljene uspomene. Zato je Ćipa i izabrao u planinama službeno završiti svoju sportsku karijeru, jedan cijeli sportski život. Da se prisjeti i nama prenese sve one proživljene trenutke, doživljene u cijelom svijetu, okrunjene svjetskim rezultatima - govori Pejić u uvodu. Kaže kako su visoke Ande daleke i čarobne Argentine budile u legendarnom ultramaratoncu svakakve priče. Na kraju krajeva, da je govorio samo o rekordima koje tko zna hoće li ikad itko srušiti, bilo bi zanimljivo, a priča je bilo mnoštvo. Pejić priznaje da su ih te priče svaku večer okupljale, nasmijavale i navodile na razmišljanje. - Nas 20 i muških i ženskih iz svih zemalja bivše države, svaku večer okupljeni oko starog vuka. Koliko god uspomene bile mrtve ili prošle, njihovo osvještavanje je čovjekova snaga za budućnost. Mislim da bismo svi trebali pronaći vremena za one trenutke mira u kojima ćemo se prisjetiti svih onih snova ili davnih želja koje su nam danas stvarnost - govori nam Pejić.

Na Andama su proveli 14 dana, a u jednom od njih je Pejićev život visio o koncu. Iako se ranije uspješno popeo na visinu od 6300 metara, što je njegov osobni rekord, dan kasnije, prilikom spuštanja, na 6000 metara, počinje borba za život zbog nezaliječene bolesti. Ono što smo vidjeli samo u hollywoodskim blockbusterima Pejić je preživio te nam opisao. - Na 6000 metara dobio sam edem pluća, koji je posljedica ranije upale i preboljene temperature. Prije polaska na Ande imao sam tu upalu i pluća nisu zacijelila. Na visini zbog napora i nedostatka kisika kroz tu infekciju ušla je krv u pluća. Doživio sam sljepoću, halucinacije i sve napade koje edem nosi sa sobom. Da sam ostao na toj visini, uslijedila bi smrt, i to gušenjem u vlastitoj krvi, kako to bude na visini. Spustila su me i život mi spasila dvojica prijatelja. Leonardo Grubelić iz Šibenika i Aleksandar Rašin iz Lazarevca. Na 5400 metara čekao je helikopter koji me je prebacio u bolnicu. U posljednji tren sam spašen zahvaljujući dragom Bogu i njima koji su mi pomogli. Osim njih, pomogli su i svi ostali članovi ekspedicije koji su vratili moju opremu. Nesreća se dogodila prilikom spuštanja, a ne uspona, što je zanimljivo. Dan prije boravio sam na većoj visini, nije bilo nikakvih problema. Na 6000 metara bio sam dva dana i dvije noći te drugi dan doživio tu nesreću - priča nam Pejić. Argentinski mediji pisali su o tome, a i televizija je prenijela akciju spašavanja hrvatskog penjača na koju su ponosni.

- Suprotno tome, doživio sam i one najljepše trenutke. Sve ono što me navodi da Argentinu nazivam čarobnom zemljom. Tu sam postigao i najveću svoju visinu. Bio sam na 6300 metara - ponosan je Pejić. Otkriva i zbog čega toliko teži planinama, a tek je u dvadesetim godinama. - U planinu se vraćam da se osvijestim, da se podsjetim na sve ono proživljeno...

Da ta tišina iz mene izmami i one najdublje zakopane trenutke, koji čovjeka učine u potpunosti radosnim. Da nakon svakog uspona kažem ono što je Ćipa rekao na kraju, da je vrijedilo živjeti taj život. Hoću da u životu uočavam sve one trenutke koji će sutra biti uspomena - emotivno ističe Pejić. Kaže da čovjek može osjetiti ljubav i tada zna da je stvarna, neuhvatljiva, ali da postoji.

- Jesu li moja ljubav planine ili onaj osjećaj koji doživim u planini, je li možda to ljubav prema njezinoj tišini ili onom što ta tišina izvuče iz mene, ne usudim se sebi reći što je to. Ja znam da sam najljepše trenutke svog života doživio u planini. Tim trenucima težit ću stalno. Mogu živjeti još 100 godina, već se sutra mogu prestati penjati na planine, ali te trenutke ne mogu zaboraviti - kaže Pejić.

Ako Bog da zdravlja, Pejića čekaju novi pohodi i pustolovine, vjerujemo bez ovakvih filmskih borbi za život, a o kojima će govoriti za Večernjak, a stari vuk, legendarni Ćipa Leko će, kako doznajemo, bogat i ispunjen život pretočiti u knjigu. Nasljednika za velike stvari kakve je on činio definitivno ima u Pejiću.