Ganga je haiku poezija s kamena, a i psihoterapija

...odnosno Tomislava Matkovića, koji svojim načinom komunikacije sa slušateljima iskače iz okvira ustaljenog radijskog načina komunikacije. Za sebe kaže kako je napola Dalmatinac, napola Hercegovac jer pola dana živi u Imotskom, a pola dana radi u Grudama. Rođen je u Njemačkoj, a kao 12-godišnji dječak, zajedno sa svojim roditeljima, majkom Njemicom i ocem Imoćaninom, vraća se u ovaj dalmatinski grad, gdje živi do danas.

Povratak iz Njemačke u Imotski za njega je, kaže, bio kulturološki šok, ali samo zbog razlike u načinu života ovih dviju sredina. U Njemačkoj je na raspolaganju imao tramvaj, kino, knjižnicu, a toga po povratku u rodni kraj svoga oca nije imao.

Kulturološki šok

"Ne mislim da sam samo ja, koji sam živio u Njemačkoj, osjećao te razlike. Njih je osjetio svatko tko se iz velike sredine preselio u neku manju, tako da ja nisam poseban. Ali bez obzira na sve te promjene koje sam doživio, nikad više ne bih otišao živjeti u Njemačku, ovdje mi je super", priča nam Tomo, kojega smo posjetili na njegovom radnom mjestu, Radiopostaji Grude, koje smatra svojim drugim domom.

Prisjećajući se svoga djetinjstva i mladosti, kaže kako osamdesetih godina, kada je on bio srednjoškolac, nije bilo granica, pa se tako Gruđani nisu smatrali ljudima s druge strane granice, već su svi bili jedno.
"Sjećam se da smo mi kao djeca s biciklima, prema legendi, tražili granicu u Sovićima, ali nje nije bilo. Tako da je meni sve to bilo isto, Imoćani su izlazili u Grude i Gruđani u Imotski", kaže. Zbog svih sjećanja koja vuče iz mlađih dana njegovoj generaciji teže pada postojanje granica i ta podijeljenost koja vlada.

Jedne je prilike imao prigodu pogledati statistiku ženidbi u Imotskom. Zanimljivo je, kaže, bilo vidjeti da su se momci prije, dok nije bilo automobila, obično ženili curama iz svoga ili susjednoga sela, no već 60-ih kada su se pojavila auta, po djevojke se išlo i dalje, a već u idućem desetljeću, mlade su bile iz Gruda ili je pak ženik dolazio s druge strane granice. Statistika kaže kako su se ti odnosi ponovno pomrsili devedesetih, da bi kasnije više bila relacija Imotski - Posušje, jer su to bila dva grada s najviše disco klubova.

Ljubav prema radiju

Studentske dane Tomo je proveo u Zagrebu, a upravo život na Savi, gdje je i zagrebačka radiopostaja Radio 101 imala svoje prostorije, utjecao je na to da se danas bavi ovim poslom.
"Veliki sam fanatik radija, a prvo radno iskustvo mi je bilo na radiopostaji Imotski. Ono što je zanimljivo jest to da sam još kao mali zamišljao da sam radijski voditelj. Imao sam kazetofon i snimao sam emisije, a sa mnom je u tome bio moj dobar prijatelj Ivica Đuzel, danas novinar Hrvatske radio-televizije u splitskom studiju. Sjećam se da bismo kao klinci snimali radijske emisije, i to humoristične i tako smo se zabavljali. A kako sam i rekao, na Savi je Radio 101 u studentskom domu imao svoje prostorije, tako da je cijela ekipa s radija bila u studentskim kafićima", priča Tomo. Smatra da je slušajući upravo taj radio ispekao ovaj zanat.

Svojim jedinstvenim nastupom u eteru i iščašenim humorom, Tomo je osvojio simpatije brojne publike, kako mlađih ljudi, tako i onih starijih, a sa svima je na ‘ti', odnosno kaže kako se uvijek trudi izbjegavati persiranje. Radeći upravo ovaj posao, otkrio je još jednu veliku ljubav - gangu. Naime, za njega kao rođenog rockera i pankera ganga je kao i za većinu mlađih ljudi bila puka dernjava primitivnih ljudi s kamenjara, no to mišljenje je ubrzo promijenio. Prisjeća se kako mu je pred kraj osamdesetih godina u studio došlo dvadesetak gangaša koji su htjeli snimiti kazetu za grudske dane. Provevši s njima tri dana i tri noći u studiju, Tomo je shvatio da je ganga sve samo ne puko deranje.
"Kroz ta tri dana ganga mi je ušla u uho i vidio sam da to nije nešto bezveze, već da to ima svoju važnost i težinu. Kako sam imao te materijale, počeo sam ih puštati na radiju, i mislim da smo u početku bili jedina radiopostaja koja je to radila, i što je najbolje, ljudima se to svidjelo. Tako sam ja počeo hodati po selima i snimati gangaše, i kako se tog materijala skupilo, odlučio sam to sve staviti na jedno mjesto, pa je tako nastala stranica www.ganga.hr", kaže Tomo, dodajući kako je zanimljiva činjenica da je u literaturi cijele Bosne i Hercegovine te Hrvatske našao tek nekoliko radova koji govore o gangi, a vjeruje kako je to upravo zbog pogrešnog mišljenja koje je imao i sam - da je ganga puko deranje primitivnih ljudi.

Haiku poezija s kamena

Govoreći o gangi, jedinom pjevanju koje nema nota, njezin veliki zaljubljenik kaže kako je to izražaj emocija u jednom dahu, a koliko voli ovaj način pjevanja, govori i činjenica da je učinio sve da se ona proglasi zaštićenom kulturnom baštinom u Hrvatskoj.
"Ganga je oličenje našeg naroda, ona nosi onu iskrenost i umjetničku crtu ovih ljudi. Sve ono što se danas pomalo gubi u naletu modernizacije i Europe, čuva se u gangi. Ona je način da se prijatelju ili neprijatelju, odnosno momku ili curi kaže sve što misliš i to na prvu. I sve to treba reći u jednom dahu i zato je mnogi smatraju haiku poezijom s kamena", ističe Tomo, za kraj dodajući kako je iz razgovora s jednom psihologinjom doznao kako je ganga svojevremeno bila psihoterapija, jer su kroz nju ljudi izražavali svoje mišljenje o svakoj temi i situaciji.

posusje-online.com