Damir Stojić: U Hercegovini postoji jači osjećaj za vjeru nego u ostalim mjestima

Damir Stojić: U Hercegovini postoji jači osjećaj za vjeru nego u ostalim mjestima
Crtice iz života i rada Damira Stojića mnogima su dobro poznati , no za one s kojima to nije slučaj donosimo razgovor s njim.

Možete li se za početak ukratko predstaviti našim čitateljima?

Rođen sam u Kanadi, u Torontu 1973. godine. Imam dva starija brata Stanka i Mladena. Roditelji su mi u Kanadu došli iz Hercegovine (tata je iz mjesta Dragičje blizu Čitluka, a mama iz Rasnog kraj Širokog Brijega). Kada su se odselili u Kanadu, najstariji brat je imao godinu dana, mama je bila trudna s mlađim bratom, a ja nisam bio ni u planu (smijeh). Rođen sam, dakle, u Kanadi gdje sam pohađao osnovnu školu te Salezijansku gimnaziju u kojoj sam, uostalom, i dobio zvanje zbog čega sam se 1993. priključio hrvatskoj salezijanskoj provinciji. Studirao sam teologiju na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, 2002. godine sam zaređen i nakon toga sam dvije godine bio kapelan na Jarunu, te sam tri godine bio na postdiplomskom studiju u Washingtonu. Tamo sam ujedno vodio hrvatsku katoličku misiju te sam magistrirao moralnu teologiju. U Zagreb sam se vratio 2007. i od tada obnašam službu studentskog kapelana.

Kako su izgledali Vaši početci u službi studentskog kapelana? Možete li nam malo opisati kako je sve krenulo?

Pa bilo je malo neizvjesnosti u početku! Jer, kada svećenik dođe na jednu župu on zna što ga očekuje, zna da će biti krštenja, sprovoda, vjenčanja, krizmanika i pričesnika. I kada svećenik obavi ovaj navedeni minimum, to je već veliki posao, a kamoli sve ono dodatno što se nije moralo napraviti. Ovdje nema toga kalupa. Ovo nije župa. Moj rad je 100 posto kreativan u smislu da ga ja sam stvaram, zadužen sam da animiram slobodno duhovno vrijeme studenata, zadužen sam za njihov duhovni život. Nitko od njih ne mora doći k meni, a to onda s druge strane stvara stanoviti pritisak jer se postavlja pitanje kako mlade privući i kako ih zadržati.  Imam veliku slobodu što se tiče kreativnosti, a također na raspolaganju imam i mnogo talenata što se tiče studenata koji su mi na raspolaganju. Ja sam od početka krenuo s vjeronaukom, oglašavanjem, hodočašćima, dežuranjem u uredu, studentima sam bio na raspolaganju za razgovor, za ispovijed, za duhovno vodstvo.

Jeste li na samim početcima svoga rada mogli predvidjeti da će vaša predavanja izazvati ovakav uspjeh i odjek među mladima?

Ne znam što bih rekao o samim očekivanjima. Prvi vjeronaučni susret sam održao u listopadu 2007. godine, na samom početku akademske godine i nisam znao što bih očekivao. Polijepio sam plakate svugdje i došlo je oko 30 ljudi, a ja sam bio presretan jer sam mislio kako nitko neće doći. Počeo sam redovito održavati vjeronauk na Savi u maloj dvorani. Na Savi je prvi put bilo oko 40 studenata i ja sam bio prezadovoljan. I tako, malo po malo, morao sam se prebaciti u kino dvoranu, a sada treba tražiti veću dvoranu (smijeh). Nemam što drugo reći nego Bogu hvala!

Zašto mladi toliko idu na Vaša predavanja, govorite li im ono što žele čuti ili nešto drugo?

Istina je zarazna i mislim da je to glavni razlog. Ja ustvari govorim evanđeoske istine. Naravno, treba znati izreći istinu i imati neku retoriku. Ja možda imam neki svoj poseban način, nekima se sviđa, a nekima ne. Sve u svemu, mislim da je Evanđelje nešto zarazno, to privlači svakoga jer je Isus Put, Istina i Život. Ja volim reći kako je nauk Crkve lav, samo ga treba pustiti iz kaveza i on govori sam za sebe.

Možete li ukratko upoznati naše čitatelje s ciklusom predavanja ”Teologija tijela” koje održavate?

To je drevni nauk Crkve o tjelesnosti, o spolnosti, to nije ništa novo. Možda je malo drugačiji sam način izričaja. To je nešto što je započeo papa Ivan Pavao II. 1979. godine, početkom svoga pontifikata. On je dao jedno integralno promišljanje o ljudskoj spolnosti, tjelesnosti, o ljudskom životu. Kreće od toga da mi prije svega moramo znati svoj identitet. Ranije smo polazili od zapovijedi, a to čovjeka zbuni. Papa radi jedan korak unatrag i otkriva nam identitet. Prvo, dakle, moramo znati svoje identitet, a identitet znači tko sam ja i kamo odlazim. I tu su sadržana dubinska pitanja: kako nas je Bog stvorio, zašto nas je stvorio, koji je smisao moga života i onda kada se seksualnost smjesti u taj kontekst mnoge stvari postanu jasne. Mislim da je ovo privlačno, jer kada smo bili mladi rečene su nam samo zapovijedi, što je dobro i istinito, ali dobili smo samo ”što?”, ali nismo dobili i ”zašto?”. Ja prvo krenem sa ”zašto?”, a onda kažem ”što?”.

Održali ste nekoliko duhovnih obnova po Hercegovini. Kakvi su Vaši dojmovi, kako su Vas primili mladi dolje?

Jako dobro! Obično ja moram zapaliti vatru kada idem negdje, ali ovdje vatra već gori (smijeh). Mostar, Široki Brijeg, Ljubuški, pa kasnije i Split, bilo je stvarno odlično. Čak sam se iznenadio odazivom, koliko je mladih bilo, posebno u Mostaru. Dvorana je dvije večeri zaredom bila dupkom puna, moja slobodna procjena je kako je svaku večer bilo oko 2000 ljudi. Ljubuški također, crkva na Humcu je bila krcata, a i crkva u Širokom Brijegu je bila dupkom puna. Sve ovo je dokaz kako su ljudi željni istine.

Jesu li mladi posvuda isti, odnosno, ima li razlike između zagrebačke i hercegovačke mlađarije?

Ja sam se našalio s jednim fratrom koji me zvao da dođem dolje. Rekao sam mu: ”Što će to našim Hercegovcima kad oni već znaju sve o tome.” (smijeh). Ma znaš što, današnji mladi čovjek je mladi čovjek, ali razlika ipak postoji. Uvjeren sam kako mladi čovjek iz Hercegovine negdje duboko u sebi ima utkane vrednote koje možda nema svaki mladi čovjek ovdje u Zagrebu. Naravno, mladi čovjek dolje može i te kako zalutati, ali on se uvijek sjeti svoje bake, njezine krunice i starih običaja. Da se razumijemo, nije dovoljno da čovjek živi samo od toga, samo od neke nostalgije, ali nekada to i te kako zna čovjeka vratiti. Nisu bile uzaludne one molitve naših baka i roditelja. Ja mislim da u Hercegovini još uvijek postoji malo jači osjećaj za vjeru nego u ostalim mjestima

Bojite li se ponekad kako će Vam ponestati tema, gdje crpite inspiraciju za svoja predavanja?

Pa ponekad se osjećam kao papagaj jer neke stvari ponavljam, ali sa studentima sam četiri godine i svake godine imam oko 30 tema koje moram obraditi. Ima više termina, ali ponekad ubacim tribine te duhovne obnove. Ja moram obraditi između 27 i 30 tema. U četiri godine sam, doduše, neke teme i ponovio, ali uvijek ubacim nešto novo. Recimo ove godine sam obradio sedam glavnih grijeha, a prošle godine sam obradio sakramente, to ranije nisam radio.

Što sljedeće imate u planu?

Pa imam jednu ideju koja nije potpuno definirana, moram malo zastati i staviti to u molitvu. Dolazi mi promisao kako ovdje na zemlji graditi Kraljevstvo Božje, kako ga kao vjernik konkretno živjeti u svakodnevnom životu. Imam u planu cijeli ciklus o tome. U tom stilu sam htio obraditi i darove Duha svetoga koje još nisam stigao obraditi, te karizme koje Pavao nabraja u prvoj Poslanici Korinćanima. Što znači dar prorokovanja, dar spoznaje? Sve to piše u Bibliji, dakle, mi sve to moramo živjeti, sve to čini Tijelo Kristovo, pa malo o tome promišljam. Također, promišljam i o nekim konkretnim situacijama: mito, veza, nepotizam. Moram to još malo definirati.

Činjenica je kako imate previše obaveza. Jeste li ponekad prisiljeni odbiti nekoga od studenata koji Vam se javljaju za razgovor?

Ja već sada primam samo studente i zato prvo pitanje kada me netko nazove glasi: “Na kojem fakultetu studiraš?“ Ne primam druge, osim rijetkih iznimnih slučajeva. Već sam pomalo počeo primati i srednjoškolce, ali prednost ipak imaju studenti. Sve drugo režem jer ne stignem. Sada trenutačno u mobitelu imam 25 poruka na koje moram odgovoriti, a svaki dan stižu nove.

Pronalazite li u tako zgusnutom rasporedu imalo vremena za sebe, kako se opuštate?

Ponedjeljak je moj dan, tada se malo povučem. Trebao bih više vremena, uvijek se šalim kako nemam vremena spavati i moliti, to treba malo regulirati. Obično se iza ručka povlačim u šetnju, odmorim se malo jer sam opet u pogonu do 23 sata. Većina normalnih ljudi rade do 15 ili 16 sati, a ja tada krećem ponovno. Radim dvokratno tako da moram malo neku pauzu napraviti, a naravno, molitve nikad dovoljno. Za molitvu uvijek treba naći više vremena.

Želite li za kraj poručiti nešto našim čitateljima?

Pa evo, dok sam bio dolje u Hercegovini, palo mi je na pamet kako u Evanđelju čitamo da Isus uvijek čini nešto novo, Knjiga Otkrivenja kaže: ”Evo sve činim novo!” Nova zemlja, novi Jeruzalem, sve novo! Zbog toga smatram kako se ne treba puno pozivati na vjeru naših pradjedova. Ona je dobra, mi smo vjernici zbog njih jer su nam prenijeli i očuvali vjeru, ali treba se više pitati hoću li ja prenijeti vjeru na svoje dijete, na svoga praunuka. Imam osjećaj kako smo ponekada nostalgični, ali poučio bih mladima da žive svoju vjeru i da čak budu bolji od svojih roditelja, od svojih djedova i neka to bude živa vjera.

Marijana Radoš | TGportal.net