Katica Kiš: PROPOVIJED C 14

Naviještati Kraljevstvo božje

Na što misle, vjerojatno gotovo svi, kod slijedećeg događaja: Dva čovjeka (ili dvije žene) stoje pred vratima i hoće govoriti o Bogu i evanđelju? Vjerojatno na jehovine svjedoke, a ne na poslanje 72 učenika. Kada aktivisti Legio Mariens čine posjete u bolnicama, moraju odmah često naglasiti, da ih šalje župnik, kako ih se ne bi držalo za sektaše.
Tim se ne trebaju, u nikom slučaju kršćanske i pro-kršćanske sekte i posebne grupe, postavljati kao veliki uzor za misionarsko djelovanje Crkve. Iz razgovora s bivšim jehovinim svjedocima znam, koliko strah igra ulogu kod ovog zadivljujućeg podhvata; strah od sotone, koji okolo vreba, strah od isključenja iz zajednice...
Pitanje ostaje: Kako ispunjavamo mi kao Crkva, kao župna zajednica, kao kršćanska grupa, kao redovnička zajednica i td., Isusov nalog, da idemo k ljudima donositi mir, liječiti i naviještati blizinu Kraljevstva božjega?

Novi putevi

Putevi, po kojima danas dolazi evanđelje u kuće su mnogi, od novina do televizije i interneta. Kućne posjete su samo iznimka. Ali evanđelje o poslanju učenika nije stoga manje aktualno. Prije svega Isusov zahtjev, ništa ne ponijeti osim najvažnijeg, jest za uvijek važeći. Materijalna sigurnost u našoj srednje-evropskoj Crkvi je sigurno ugodna i u mnogočemu od pomoći, ali često i zapreka za vjerodostojnost kršćanske obavijesti.
Kada je Luka pisao ovo evanđelje, imali su kršćanski misionari već velike uspjehe, ne samo u židovskim zajednicama, već prije svega kod tzv. pogana, drugih naroda. Mi se danas pitamo: Od kuda je onda došao ovaj uspjeh? Što je to činilo mladi kršćanski pokret za okolicu tako uvjerljivim i privlačnim?

Misionari kao bespomoćnici, bez posjeda, miroljubiva «janjad»
Jedan razlog (pored ostalih), bila je činjenica, da su kršćanski misionari odlazili u svijet kao bespomoćna, besposjednička, miroljubiva «janjad» u kojemu su «vukovi» imali riječ. To je vodilo do ne malih progonstava, zlostavljanja ili čak i do smrti, ali ovakovo držanje povjerenja je također i utjecalo i uvjeravalo, bilo podstrek za obraćenje.
Isus nas poziva danas, da najprije i od svega vjerujemo u snagu blagovijesti. I mi smijemo također postići iskustvo: s jednostavnim i skromnim uvjetima može evanđelje posve razviti svoju oslobađajuću snagu. Tamo pak gdje novac igra jednu veliku ulogu, ili pak interesi moći, blagovijest gubi svoju povjerljivost i svoju djelotvornost.

Jednostavnost

Ja mislim na zajednicu Taize. Braća su zapisala jednostavnost u svojim pravilima, te ovu i žive. U njihovim molitvama i pjevanju, u osobnim susretima i u velikim skupovima, osjeća se ljepota i fascinacija kršćanske obavijesti. Papinu posjetu i taize-susret ne može se u svemu usporediti. Ali treba potaknuti na razmišljanje: kada braća iz Taize pozovu, dođe oko 100.000 mladih, bez velike propagande i s malim finacijskim izdatkom. Blaženi biskup i crkveni učitelj Johann Chrysostomos jednom je pred vjernicima priznao, da posjeduje suprotno savjetu Isusa, cipele i višak odjeće i da stoga ima lošu savjest. Koliko god bila razumna i nužna uporaba svih mogućih sredstava pri naviještanju: jedna loša savjest, pri pogledu na sve te mašine i aparate koje stoje unaokolo ili koje šlepamo sa sobom, može nam sigurno pomoći, da pronađemo uvijek ponovno ono povjerenje na koje nas Isus poziva i na koje nas evanđelje ohrabruje.

Pored ova oba mjesta Pisma o poslanju i povratku učenika, trebamo mi također još čitati i Lk 22,35. U času opraštanja Isus podsjeća učenike na njihovu misiju i pita: Kada sam vas poslao bez novčanika, bez torbe sa zalihom i bez cipela, da li ste trpjeli od nestašice? Oni odgovore : Ne.
Želim da mi svi možemo jednom reći, posve svejedno na kojem mjestu mi živimo Isusovo poslanje kao učenice i učenici: Mi smo vjerovali u snagu evanđelja i ništa nam nije manjkalo.

Karl Gravogl
Prijevod s njemačkog: Katica Kiš