Vlaisavljević: Sarajevo je odavno postalo središte isključivo bošnjačke politike

Hercegovina.info
Vidi originalni članak

Jedan od njih je ugledni profesor na sarajevskom Filozofskom fakultetu, dr.Ugo Vlaisavljević. Zbog svojih jasnih i nedvojbenih stavova u kojima raskrinkava sarajevsku „građansku“ politiku profesor Vlaisavljević često je meta raznih medijskih, ali i napada kolega iz akademske zajednice. No, usprkos tomu, dr.Vlaisavljević u razgovoru za „Večernji list“ otvoreno govori o političkim problemima u BiH, pomirbi građanskog i nacionalnog koncepta, te odnosu „političkog Sarajeva“ prema državi BiH.
 
Što smatrate ključnim političkim i društvenim problemima u Bosni i Hercegovini?

     
-Dugačka je lista problema ove zemlje, ali je lako uvidjeti da su najteži i najvažniji oni problemi koji ulaze u kategorije rješavanja ustavnih pitanja. Takvi problemi imaju zajednički nazivnik: rješavanje nacionalnog pitanja za sva tri naroda koji utemeljuju državnu zajednicu u kojoj živimo. Već dva desetljeća se pokazuje da svaki pokušaj rješenja nacionalnog pitanja jednog naroda nanosi nepopravljivu štetu takvom istom pokušaju kod drugog naroda. Zašto je nacionalno pitanje ponajprije ustavno pitanje? Zato što je to pitanje položaja jednog naroda u državi. To je doista najvažnije političko pitanje koje nikako da se riješi. Ali se, istovremeno, može reći da to uopće nije pravo političko pitanje, jer se njime hvatamo u koštac s onim „kako“, a ne s onim „što“ politike. U tom smislu je nacionalno pitanje svagda predpolitčko. Njime se tek osiguravaju uvjeti mogućnosti političkog djelovanja i odlučivanja: kako ćemo odlučivati, a ne što ćemo odlučivati. Otuda onaj sveprisutni dojam u javnosti o jalovosti tekuće politike: stalno smo na čekanju pravog početka političkog života, igra nikako da počne, još se sporimo oko njenih pravila. U javnom mnijenju taj utisak se obično iznosi u ocjenama poput: političari su se zabavili sami sobom, bore se za svoje fotelje, umjesto da se bave time kako otvoriti nova radna mjesta, osnažiti ekonomiju, povećati mirovine i slično. Međutim, taj dojam je ustvari lažan, pogotovo kada ga stvaraju izvjesne političke snage, prije svega Lagumdžijin SDP. Kako utemeljiti bh. političku zajednicu ipak je najvažnije političko pitanje, jer pravila formiranja i vršenja vlasti, iako su ustanovljena u postojećem mirovnom sporazumu, još nikada nisu doista prihvaćana od glavnih političkih aktera. To su na upečatljiv način javnosti objelodanili protekli izbori.
       
Kako to SDP koristi stavaranje takvog lažnog utiska?
      
-Pa to što je uistinu predpolitičko (nacionalno) pitanje već dugo vremena (koliko traje novi demokratski sustav) glavno političko pitanje – e to nije nikakva smicalica političara koja bi se lako mogla otkloniti. Inače bi se to davno dogodilo. Oni koji to tvrde obvezni su također tvrditi da je narod koji izlazi na izbore glup i izmanipuliran, a da su političari moralne ništarije. Sarajevski mediji su prepuni „neovisnih intelektualaca“ koji uporno iznose takve tvrdnje. Ponavlja se i ponavlja da je građanima stalo samo do kruha i posla, a da ih njihovi izabranici u vlasti stalno iznova varaju i to ponajprije tako što se bore oko nekakvih nacionalnih interesa. Pritom se ovdašnjoj javnosti potajno servira šovinistička insinuacija da su ustvari srpski i hrvatski političari ti koji su zadojeni nacionalizmom, te zbog toga rade na razgradnji zajedničke države. Sugestija koja se onda podmuklo širi glasi: ako su glavna pitanja ona oko posla i kruha, onda nemojte glasovati za one političare koje nacionalno stavljaju iznad ekonomije. Za koga onda treba glasovati, tko su jedini pravi političari? Dakako SDP i njemu slični. S takvom ideologijom djeluju javni servisi u Sarajevu i brojne nevladine udruge: svi oni su zdušno za to da se rješavaju goruća pitanja egzistencije, a ne „puka politička pitanja“. Pritom su upregnuti u bošnjačku nacionalističku politiku koja nije u stanju da prizna svoju pravu ćud. Upravo obratno tvrdim: odgovorni političari danas su oni koji postavljaju nacionalno pitanje kao glavno, jer smatraju da napokon treba ustanoviti pravila igre u ovoj političkoj zajednici.
      
Izjavili ste kako je rješavanje hrvatskog pitanja u BiH od ključnog značaja za budućnost zemlje. Kako u tom kontekstu ocjenjujete događanja nakon zadnjih izbora?

      
-Ako je istina da je najvažnije političko pitanje unutar novog, demokratskog političkog sustava nacionalno pitanje, a to vidimo na temelju prostog uvida u aktualno političko stanje (ništa drugo se ne može riješiti dok se to ne riješi), onda hrvatsko pitanje ima privilegiran status. Zato što je to najteže pitanje: pitanje koje postavlja nacija u najnezavidnijem položaju, a to je, objektivno, položaj manjine. Nije istina da proteklih šest mjeseci političari nisu ništa radili i da su se „samo borili za vlast“. Oni su se upravo bavili najvažnijim političkim pitanjem od propasti socijalizma naovamo: kako podijeliti vlast, a da nitko ne bude izigran. Glavno političko pitanje, pokazalo se, glasi: kako utemeljiti županijsku, entitetsku i državnu vlast? O čemu nam to govori, ako isključimo mogućnost da je sve samo posljedica koristoljublja i pohlepe? Koliko vidim, glasači se i dalje tvrdoglavo drže uz svoje izabranike, a kao moralne ništarije vide samo one druge.
       
Može li u BiH doći do „pomirenja“ građanskog i nacionalnog koncepta, kako su to najavljivali neki politički lideri nakon izbora?
     
 -Nemojte mi samo spominjati farsu oko „građanske politike“ u ovoj zemlji! Ako su Hrvati doista izigrani na posljednjim izborima, a to je ono što većina onih koji su glasovali za oba HDZ-a po svemu sudeći osjeća, onda je najvažniji koncept ustrojstva vlasti nacionalna zastupljenost i paritet. Ne postoje ovdje nikakve „etničke grupe“ nego tri samosvjesne nacije, pri čemu je ponajviše samosvjesnom postala upravo ona nacija čiji vodeći političari svoj nacionalni interes vidi realiziran u „građanskoj BiH“. Ima li doista neke građanske politike u ovoj zemlji? O tomu bi mogli govorit samo onda kada bi neka stranačka politika u ime čitavog naroda bila u stanju prihvatiti apstraktne građanske vrijednosti nauštrb svoga nacionalnog interesa. Ali to se upravo onim politikama koje se zaklinju u građanina-pojedinca još nikada nije desilo. U ovoj stvari nipošto nije mjerodavna politika većinske nacije koja u zajedničkoj državi vidi svoju nacionalnu državu, pa joj je građansko uređenje u nacionalnom interesu. O vrijednosti građanstva se u višenacionalnoj državi pitaju manjinski narodi. Kako to izgleda iz položaja istinske manjine u BiH, Hrvata: za njih je građanski koncept postao najveća prepreka za rješenje njihovog nacionalnog pitanja. I nitko nije pozvaniji od njih da o tome sudi!
       
Prepoznajete li Vi kao intelektualac koji dugi niz godina djeluje u Sarajevu državničku politiku u onome što se kolokvijalno naziva „političko Sarajevo“?
      
 -Sarajevo je odavno postalo središte bošnjačke i isključivo bošnjačke politike (kulture, ekonomije, obrazovanja, itd.). Istovremeno, karakter te politike je „državni“, kao što je novija hrvatska i srpska politika stilizirana kao „entitetska“. Zato ta politika hoće da govori u ime svih, pa stoga može adresirati samo jedan narod i „apstraktne pojedince“ (građane) iz druga dva naroda. Šta je to što je toliko približilo SDP i SDA? Upravo to da je za njihove ideologe politika koja se trudi oko nacionalnog pitanja lažna i prevarantska. Za njih je jedina prava politička platforma ona koja bi se bavila „ekonomijom“. Je li to možda zato što im vlastiti nacionalni interes nalaže da se nipošto ne dopusti bilo kakvo rješavanje srpskog i hrvatskog pitanja? Podsjetit ću i na breme naslijeđa komunizma u ovakvim pogledima: za komuniste je ekonomija bila jedino pravo političko pitanje, a za liberale to uopće nije političko pitanje. Jedni su propali, drugi su uspjeli.
       
U kojoj mjeri međunarodna zajednica, odnosno velike sile, poput SAD-a i EU, doprinose stabilizaciji, odnosno destabilizaciji situacije u BiH?
    
 -Da budem ironičan: njihov doprinos se pokazao nemjerljivim. Teško bi bilo zamisliti nepromišljeniju odluku visokog predstavnika od ove koju je napravio Inzko. Tri dana pred zasjedanje Ustavnog suda! I još ustvrditi da to nije pritisak na sudstvo! Kao da je to učinila neka nevladina udruga, a ne suveren koji je upravo time otkrio svoj kraljevski položaj. Borjana Krišto je upravu: to je čin uvođenja izvanrednog stanja, onog stanja koje smo desetljećima imali s Titom. Tzv. „međunarodna zajednica“ nikako ne može da se riješi paradoksalnog položaja u kome se nalazi. A to je da čini kolonijalne intervencije u ime istinske europske demokracije!

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Vezani članci