Nino Raspudić: Razgovor prodavača kalendara i prolaznika

...kojeg više nema, kao i prema onome koje tek dolazi, tj. koje još uvijek nije tu.

piše: Nino Raspudić l komentar.hr

Stisnuti u neuhvatljivom trenutku između sjećanja na prošlost i očekivanja budućnosti, o čemu je nenadmašno pisao sveti Augustin u XI knjizi svojih Ispovijesti, unatoč svemu što nas uči iskustvo, skloni smo jedni drugima poželjeti sretnu novu godinu, zadržavajući tako nužan minimum nade i iluzije.

Jedan od najvećih pjesnika ljudske nesreće, kozmički pesimist Giacomo Leopardi (1792-1837) temi nove godine posvetio je jedan od „dijaloga" sadržanih u knjizi Moralna djelca (tal. Operette morali). Umjesto da razglabam o vječnoj temi, o kojoj je nemjerljivo bolje od mene prije dva stoljeća govorio veliki pjesnik, ovaj put se povlačim na skromniju i primjereniju ulogu prevoditelja. Ekskluzivno za komentar.hr, umjesto čestitke za Novu godinu, dajem prijevod besmrtnog Leopardijeva teksta. Razgovor između prodavača kalendar i prolaznika u hladnoj noći na izmaku godine jednako lako možemo zamisliti u Rimu 1832, Zagrebu 2011. ili u New Yorku 2133.

Razgovor prodavača kalendara i prolaznika(Giacomo Leopardi, 1832.)

Prodavač: Kalendari, novi kalendari. Trebate li, gospodine, kalendar?

Prolaznik: Kalendar za novu godinu?

Prodavač: Da gospodine.

Prolaznik: Vjerujete li da će biti sretna ova nova godina?

Prodavač: O da, presvijetli, sigurno hoće.

Prolaznik: Kao ova prošla?

Prodavač: Više, mnogo više.

Prolaznik: Kao ona pretprošla?

Prodavač: Više, više, presvijetli.

Prolaznik: Ali kao koja druga? Zar ne biste voljeli da nova godina bude poput neke od ovih zadnjih godina?

Prodavač: Ne, gospodine, ne bih volio.

Prolaznik: Koliko je novih godina prošlo otkako prodajete kalendare?

Prodavač: Bit će dvadeset godina, presvijetli.

Prolaznik: Kojoj biste od tih dvadeset godina voljeli da nalikuje sljedeća godina?

Prodavač: Ja? Ne bih znao.

Prolaznik: Ne sjećate se nijedne posebne godine koja bi vam se činila sretnom?

Prodavač: Doista ne, presvijetli.

Prolaznik: Pa ipak je život lijep. Zar ne?

Prodavač: To se zna.

Prolaznik: Zar se ne biste vratili živjeti tih dvadeset godina, i sve prošlo vrijeme, počevši od rođenja?

Prodavač: Eh, dragi gospodine, dao Bog da se može.

Prolaznik: A ako biste morali ponovo proći isti život koji ste proživjeli, ni više ni manje, sa svim ugodama i neugodama koje ste prošli?

Prodavač: To ne bih želio.

Prolaznik: Koji biste drugi život htjeli proživjeti? Život kojeg sam ja prošao, ili onaj prinčev, ili čiji drugi? Ili ne vjerujete da bih ja, i da bi princ, i da bi bilo tko drugi, odgovorio jednako kao vi; i kad bi morao ponoviti isti život koji je već proživio, da se nitko ne bi želio vratiti unatrag?

Prodavač: Vjerujem da je tako.

Prolaznik: Ni vi se ne biste vratili unatrag pod tim uvjetom, kad ne biste mogli drugačije?

Prodavač: Zaista ne gospodine, ne bih se vratio.

Prolaznik: Kakav biste dakle život željeli?

Prodavač: Želio bih život onakav kakvog mi ga Bog dadne, bez drugih uvjeta.

Prolaznik: Život kakav zapadne, i ne znati o njemu ništa dalje, kao što se ne zna o novoj godini?

Prodavač: Upravo tako.

Prolaznik: Tako bih i ja želio, ako bih imao ponovno živjeti, i svi drugi. Ali to je znak da je sudbina, sve do završetka ove godine, prema svima postupala loše. I jasno se vidi da svatko smatra da je onog lošeg, koje mu se dogodilo, bilo više ili da je imalo veću težinu nego dobro; ako se pod uvjetom da ponovi raniji život, sa svim dobrom i zlom, nitko ne bi želio ponovo roditi. Onaj život koji je lijep nije život kojeg se poznaje, već onaj kojeg se ne zna; nije prošli život, već budući. S novom godinom, sudbina će početi postupati dobro s vama i sa mnom i sa svima drugima, i započet će sretan život. Zar nije tako?

Prodavač: Nadajmo se.

Prolaznik: Onda mi pokažite najljepši kalendar kojeg imate.

Prodavač: Evo presvijetli. Ovaj stoji trideset centi.

Prolaznik: Evo trideset centi.

Prodavač: Hvala, presvijetli: do viđenja. Kalendari, novi kalendari...