Objavljujemo drugi dio serijala „Prelijevanje iz šupljeg u prazno“, u kojem autorica analizira tvrdnju da masovna gradnja privatnih vjetroelektrana i solarnih elektrana znači razvoj i usklađivanje s Europskom unijom, kroz primjere Njemačke i Velike Britanije.
Piše: Anđa Ćosić (KODD – Koalicija za odgovornu demokraciju i dostojanstvo)
Masovna gradnja vjetroelektrana i solarnih elektrana u BiH, a naročito u Hercegovini, počiva na tri teze: 1) Bit će nam jeftinija i stabilnija struja; 2) Moramo se razvijati i ići u korak s Europskom unijom; 3) Elektrane će puniti proračun pa ćemo bolje živjeti.
U prvom članku sam obrazlagala tezu „struja će biti jeftinija“ i vjerujem da sam na jasan i na činjenicama utemeljen način obrazložila zašto gradnja privatnih vjetroparkova i solara nikad neće dovesti do smanjenja cijene struje, bez obzira na to koliko ih napravimo.
U ovom članku ću obrazlagati tezu „Moramo se razvijati i ići u korak s Europskom unijom“.
Kao ogledne primjere analizirala sam dvije države: Njemačku, koja je našim čitateljima najbliža, i Veliku Britaniju, koja je meni najbliža jer sam na Međunarodnim razvojnim studijama (IDS) Sveučilišta Sussex završila poslijediplomski studij Javna uprava i javne politike.
Prvo ćemo vidjeti gdje po pitanju obnovljivih izvora energije stojimo u odnosu na ostatak Europe.
Prema podacima EUROSTAT-a, BiH je u 2024. godini proizvela 40 % energije iz obnovljivih izvora, dok je prosjek svih članica EU iznosio 47 %. Udio energije iz obnovljivih izvora u ukupnoj potrošnji u Bosni i Hercegovini iznosio je točno onoliko koliko je i proizvedeno – 40 %.
Dok je udio u ukupnoj potrošnji u zemljama članicama EU iznosio 24,6 %, a u Njemačkoj 22 %. Upravo ovaj njemački i EU postotak, koji ću obrazložiti, najbolje oslikava ispraznost i fijasko „zelene tranzicije“.
Njemačka je 1871. odlučila ubrzati industrijalizaciju. Do 1900. već su postali najveća ekonomija Europe, a do 1914. su pretekli i Veliku Britaniju i pozicionirali se kao druga najveća ekonomija svijeta. Osjećaj moći bio je toliko velik da su zaključili da oni tim svijetom trebaju i vladati. Ni po površini ni po broju stanovništva nije bilo logike za takvo razmišljanje, ali moć na ljudski mozak djeluje destruktivno, pa su krenuli u dva rata.
Nakon Prvog svjetskog rata jedan dolar je vrijedio 4 milijarde i 210 tisuća njemačkih maraka. Nakon Drugog svjetskog rata Nijemci su razmjenjivali robu umjesto valute koja je bila potpuno bezvrijedna. U prvoj polovici 1946. inflacija je iznosila 19.000 % mjesečno.
Od 1950. do 1970. ponovno su izrasli u drugu najveću ekonomiju svijeta. Ovo su činjenice koje uistinu izazivaju strahopoštovanje. Reći, pa čak i misliti da Njemačka može negdje pogriješiti, kod nas je još uvijek tabu, i to je posve razumljivo. Ali, kao što su pogriješili s procjenom da mogu vladati svijetom, tako su na prijelazu u 21. stoljeće napravili dvije strateške greške s dugoročnim posljedicama.
Prva greška je bila što su mislili da mogu uvesti neograničen broj ljudi posve različitog mentaliteta, vjere i identiteta, a da to neće imati utjecaj na njemačko društvo.
Druga greška se zove Energiewende (Energetski zaokret), što je naziv za službenu dugoročnu energetsku politiku Njemačke koja je usvojena 2000. godine dok su na vlasti bili socijalisti (SPD) u koaliciji sa strankom Zeleni.
Energiewende je ideja da druga najveća industrija svijeta može i treba funkcionirati isključivo na obnovljivim izvorima energije. Njemačka sve može, pa zašto ne bi mogla spasiti svijet od globalnog zagrijavanja i postaviti primjer ostalima kako se prelazi na zelenu energiju?
Nakon potresa u Japanu 2011., koji je prouzročio katastrofu u nuklearnoj elektrani Fukushima, „Mutti“ Merkel, velika mama globalizacije, donijela je odluku da se sve nuklearne elektrane u Njemačkoj moraju zatvoriti do 2022. Gradnja vjetroelektrana i solara je eksplodirala. Fanatici iz stranke Zeleni su slavili, a „zeleni“ investitori su zadovoljno trljali ruke zavučene duboko u džep njemačkih građana koji su plaćali, i još uvijek plaćaju, izdašne poticaje za spas planeta Zemlje.
Rečeno i učinjeno, s njemačkom preciznošću, zadnji nuklearni reaktor ugašen je 15. travnja 2023. godine. Zeleni fanatici su pljeskali dok su padali rashladni tornjevi nuklearki i dok se Njemačka pretvarala iz neto izvoznika u neto uvoznika električne energije.
U 2025. energija proizvedena iz obnovljivih izvora činila je 62 % ukupno proizvedene energije u Njemačkoj. Udio vjetra i solara iznosio je 50 % (32 % energija vjetra, 18 % energija solara, a preostalih 12 % je udio biomase). Ovaj postotak uistinu izgleda impresivno, sve dok se ne postavi nasuprot činjenici da je udio energije iz obnovljivih izvora u ukupnoj potrošnji Njemačke iznosio tek 22 %.
Kako je moguće da je udio u ukupnoj potrošnji iz obnovljivih izvora u BiH 40 %, a u Njemačkoj 22 %?
Ovih 40 % u BiH proizvedeno je iz hidroelektrana i to je stabilna, predvidiva struja. Napon je stabilan bez obzira na to koje je doba dana i kakvo je vrijeme. Paradoks energije iz vjetra i solara je u tome što na temelju nazivne snage elektrane i prosječnog broja sunčanih sati i vjetrovitih dana godišnje možete približno izračunati koliko ćete struje proizvesti u jednoj godini, ali ne možete ni približno izračunati koliko ćete proizvesti prekosutra.
Ako se jedna država za 50 % energije oslanja na sunce i vjetar, to znači da joj tih 50 % nedostaje svaki put kad ne grije sunce i ne puše vjetar. Solari po noći ne proizvode ništa, i ako još ne puše ni vjetar, to je ogroman manjak u sustavu. Po danu, ako je oblačno, solari će proizvesti 10 – 25 % svog normalnog kapaciteta. Ako imate sreće pa jako puše vjetar, možda možete kompenzirati te postotke koji fale od solara, a ako ne puše vjetar, opet ste u velikom minusu.
Ne možete zaustaviti proizvodnju u tvornici i operaciju u kirurškoj sali jer će sutra biti oblačno. Za svaki kilovat koji je proizveden iz sunca i vjetra mora postojati pokriće/rezerva iz stabilnih izvora koja se može aktivirati u svakom trenutku. U čemu je onda poanta? Je li to prelijevanje iz šupljeg u prazno? Naravno da jest, i to kolosalnih razmjera. Ali marketinški zvuči dobro i savršeno se uklapa u mentalitet današnjice kad nije bitna suština, već reklama u kojoj, po mogućnosti, još i spašavate svijet.
Ironično je da čitava njemačka opsesija obnovljivim izvorima energije zapravo počiva na sigurnosti francuskih nuklearki koje uvijek mogu dati stabilnu struju kad sve druge opcije zakažu.
I dok ovih njemačkih 50 % iz vjetra i sunca blješti sa svih fotošopiranih brošura na kojima vjetrenjače rastu iz zemlje elegantno kao ljubičice, a ovčice sretno pasu ispod solara, da biste našli podatak za ovih 22 %, morate ići na smrtno dosadnu stranicu EU agencije za statistiku.
I još kad se uzme u obzir da preostalih 12 % zelene energije dolazi iz hidroelektrana (3 – 4 %) i biomase, onda je jasno da integracija energije vjetra i solara u potrošnju u Njemačkoj nije ni 15 %. Što se događa s preostalih 45 %? Prodaje se za sitan novac ili čak dijeli besplatno, a u najgoroj varijanti Njemačka plaća Austriji da preuzme viškove.
Dugogodišnja „zelena opsesija“ Njemačke rezultirala je s 28.879 vjetrenjača na kopnu i 1.730 na moru te 5 milijuna solarnih elektrana s ukupno milijardu panela. Ova proizvodnja se više ne može ni predvidjeti ni kontrolirati i Njemačka je dovela u opasnost svoju prijenosnu mrežu. Ako se pogodi da je potpuno vedro i uz to puše vjetar, dolazi do preopterećenja mreže jer se proizvodi puno više energije nego što mreža može podnijeti. Budući da se takva energija ne može zadržati, ona se automatski mora negdje usmjeriti. I najčešće se usmjerava prema Austriji i Švicarskoj. Austrijanci tu energiju koriste da pumpaju vodu u svoje reverzibilne hidroelektrane u Alpama, a Švicarcima, koji dobro žive od turizma, to dobro dođe da ne moraju vjetroturbinama kvariti krajolik.
Budući da se viškovi energije najčešće stvaraju kad i druge zemlje u okruženju imaju dovoljno ili višak, cijena energije pada ispod nule. U prošlom članku sam spomenula da je u Njemačkoj tijekom 2021. u različitim razdobljima, ukupno 139 sati trgovanja, tržišna cijena energije iz obnovljivih izvora bila nula eura.
Čak i 2022., kad je čitava Europa bila u šoku zbog prekida energetskih tokova iz Rusije, Njemačka je imala 69 sati trgovanja na nuli. Već 2023., čim se opskrba konsolidirala, Njemačka je imala 301 sat trgovanja na nuli. U 2024. taj broj se popeo na 457 sati, a te iste godine Njemačka je potrošila 20 milijardi eura za poticaje kako bi vlasnicima vjetroelektrana i solarnih elektrana platila razliku između tržišne i zajamčene cijene. Najčitanije dnevne novine Bild su ovo nazvale Energie-Irrsinn (energo-sumanutost). U 2025. Njemačka je čak 573 sata (pro)davala električnu energiju za nula eura.
Struja se najskuplje prodaje navečer, od 19 do 20 sati, kad je i najveća potrošnja. Pošto veći dio godine u tom razdoblju ne grije sunce, Njemačkoj nedostaje postotak od solara, a za mirnih večeri s manje vjetra manjak struje može biti potpuno nepredvidiv. I onda Njemačka zove Austrijance kojima je po danu (pro)dala struju za nula eura. Austrijanci ispuste vodu iz svojih reverzibilnih hidroelektrana i prodaju je Njemačkoj za 82 eura po megavatsatu, koliko je u prošloj godini iznosila prosječna tržišna cijena u večernjim satima.
Njemačka danas ima nominalno najskuplju struju za kućanstva u Europi, najskuplju struju od svih G20 članica i petu najskuplju struju na čitavom svijetu. I da ne bi bilo zabune oko utjecaja rata u Ukrajini, Njemačka ovaj neslavni rekord drži od 2019. godine. Danska poslije Njemačke ima najveći udio energije iz obnovljivih izvora, a jednako tako i cijena za kućanstva je odmah iza Njemačke. I jedna i druga uvoze struju iz francuskih nuklearki po skupim tarifama, zato Francuska ima 40 % niže cijene struje za svoje stanovništvo.
Da se ne bi urušio imidž „zelene ublehe“, nitko ne spominje da se izvozi jeftino, a uvozi skupo. U medijima vidite samo optimistične izvještaje koji kažu kako je Njemačka povećala izvoz električne energije zahvaljujući obnovljivim izvorima. Naći ćete čak i izvještaje koji glorificiraju obnovljive izvore energije jer se ogromnim viškovima s niskom cijenom otvara prostor za povećano „rudarenje“ bitcoina, koji je u biti lančana preprodaja električne energije.
Visoke cijene struje stvorile su veliko opterećenje za industriju, iako je industrijska cijena struje niža od cijene za kućanstva. U 2025. godini bankrotiralo je 23.900 firmi, od kojih većina kao razlog bankrota navodi neodržive cijene električne energije. U 2024. iz različitih razloga zatvoreno je 196.100 firmi. Da bi održala konkurentnost proizvodnje, vlada će ići u dodatno subvencioniranje cijene struje za industriju, a to znači još veće cijene za kućanstva.
Kancelar Friedrich Merz, koji se sad hvata u koštac s nekontroliranim troškovima „zelene tranzicije“, najavio je smanjenje poticaja za nove vjetroelektrane i solare i postupno ukidanje zajamčene cijene. Umjesto toga, subvencionirat će cijenu struje za industriju kako bi se održala konkurentnost.
I da ironija bude potpuna, u lipnju ove godine Njemačka je pristala da se nuklearna energija tretira kao čista energija koja se može poticati iz zajedničkog proračuna Europske unije. Europa je konačno shvatila da se vjetrom i solarima ne može riješiti ugljena.
Ako se pitate odakle se prije nekoliko tjedana Hrvatska odjednom pojavila s idejom da će graditi vlastitu nuklearnu elektranu, sad je jasno zašto – bit će poticaja iz EU.
EESC – Europski gospodarski i socijalni odbor je u svom priopćenju od 11. prosinca naglasio da je nuklearna energija ključ za dekarbonizaciju Europe. Eto ga sad, nisu više solari, nego nuklearke. (https://www.eesc.europa.eu/en/news-media/news/nuclear-energy-key-decarbonising-europe-says-eesc)
Njemačka, koja je od 2011. spržila milijarde eura da se oslobodi nuklearne energije, sad konačno kapitulira pred stvarnošću da, koliko god se jedna nacija osjećala moćno, ipak ne može odlučiti hoće li sutra biti vedro ili oblačno. Sad će njemački porezni obveznici, koji su uništili svoje vlastite nuklearke, plaćati poticaje za gradnju nuklearnih elektrana po Europi. Tako je Energiewende umjesto „energetskog zaokreta“ postao energetski „salto mortale“.
U Velikoj Britaniji je među konzervativnim glasačima uvijek postojala određena doza skepticizma oko obnovljivih izvora energije. Ali, dva mandata laburista od 1997. do 2007. postavila su temelje zelene agende. Marketinška kampanja bila je bjesomučna, ali Englezi su drugačiji narod od Nijemaca. Kad je novac u pitanju, oni su „no nonsense people“. Nema budalaština s novcem.
Tako su pod pritiskom javnosti konzervativne vlasti od 2015. godine gotovo u potpunosti zaustavile gradnju vjetroturbina na kopnu u Engleskoj. Nisu dovoljno isplative i narušavaju krajolik.
Sve što su konzervativci zaustavili u Engleskoj, lijevo orijentirane lokalne vlasti u Škotskoj i Walesu su jedva dočekale. Prema podacima iz 2025., Velika Britanija ima oko 12 tisuća vjetroturbina, od čega je polovica na moru, a preostalih oko šest tisuća raspoređeno je po Škotskoj i Walesu.
U listopadu prošle godine BBC je objavio članak pod naslovom: „Britanski problemi s računima za struju – i zašto se firmama plaćaju ogromni iznosi da prestanu proizvoditi struju?“ (https://www.bbc.com/news/articles/cdedjnw8e85o).
Članak detaljno opisuje iste probleme s kojima se suočava i Njemačka.
Seagreen, najveća vjetroelektrana na moru kod Škotske, tijekom 2024. nije radila 71 % vremena jer je stvarala preopterećenje na mreži. Porezni obveznici su im platili 65 milijuna funti da ne rade. Više od pola milijarde funti potrošeno je u prvih deset mjeseci 2025. da bi se platile vjetroelektrane velikog kapaciteta da ne rade. Procjenjuje se da bi trošak „balansiranja“ nestabilne energije iz obnovljivih izvora do 2030. godine mogao doseći osam milijardi funti.
Škotska ima velika nalazišta nafte, ali škotski zeleni fanatici ne dopuštaju istraživanja ni svojim ni engleskim tvrtkama i kontinuirano smanjuju eksploataciju. Kad svima skupa zafali struje, onda uvezu iz francuskih nuklearnih elektrana. Taj uvoz je u 2024. dosegao 19,5 TWh.
Baš kao i u Njemačkoj, udio energije iz obnovljivih izvora u ukupnoj proizvodnji prelazi 50 %, dok je stvarni udio u krajnjoj potrošnji tek oko 16 %.
Logičan zaključak koji se nameće jest da napuhana proizvodnja energije iz obnovljivih izvora ne služi ničemu osim snobovskoj samoreklami. Bitno se pohvaliti za koliko se postotaka povećala proizvodnja „zelene energije“, a to što se ta energija dijeli okolo za sitan novac ili nula eura, manje je važno. Sve će to narod platiti.
Od lipnja prošle godine na vlasti su ponovno ljevičari. (Birači su kaznili konzervativce jer nisu ispunili predizborno obećanje o kontroli useljavanja.) Fanatični pobornik „zelene energije“ Ed Miliband je u punom naletu. Kaže da će nadoknaditi sve što se nije gradilo zadnjih devet godina i da se proizvodnja energije iz obnovljivih izvora mora podići na 80 %. Zašto, ako se već sada plaćaju ogromne svote vjetroelektranama da ne proizvode struju? Zato što se tu ne radi o ekonomskoj logici, već o ideologiji, a ideologija se nikad nije dala zbuniti pred činjenicama.
Osim toga, izbori su tek za tri i pol godine. To je više nego dovoljno vremena da on i vrh stranke pokupe izdašne „zahvalnice“ od velikih firmi kojima će dati dozvole da proizvedu još više nečega čega već imaju viška i za što se već plaćaju stotine milijuna da se ne proizvodi. Ako 2029. izgube izbore, to će biti problem za sitnu stranačku buraniju. Oni sigurno ostatak života više neće morati raditi.
I britanski i njemački primjer vode k istom zaključku: onog trenutka kad se iz obnovljivih izvora počne proizvoditi puno više nego što se može potrošiti, ta energija postaje opterećenje za sve druge grane gospodarstva. Njemačka je u recesiji od 2022. i visoki troškovi energije navode se kao jedan od glavnih razloga.
Jasno je da promjene na geopolitičkom planu ne pogoduju njemačkoj industriji ni izvozu. Ali nesrazmjerna proizvodnja energije iz obnovljivih izvora dodatno pogoršava situaciju jer generira ogroman trošak koji opterećuje cjelokupnu populaciju, sektor usluga i sve druge grane industrijske proizvodnje.
Njemačka nije štedjela na zelenoj tranziciji. Udio „zelene industrije“ u njemačkom bruto domaćem proizvodu je 9 % i ona zapošljava 7,5 % od ukupne radne snage, ali svako to radno mjesto plaćeno je daleko skuplje nego bilo koje drugo radno mjesto. Nemoguće je uopće izračunati koliko je Energiewende koštao. Prema nekim procjenama, zaključno s 2024., potrošeno je 696 milijardi eura. I što se postiglo? Rezultat je 16 % upotrijebljene zelene energije, emisije ugljičnog dioksida su u 2025. smanjene za 1,5 % u odnosu na prethodnu godinu, i struja je jeftinija u Austriji i Švicarskoj.
Oni koji su dobro zaradili u avanturi zvanoj Energiewende upozoravaju da bi povratak na nuklearnu energiju bio poguban jer bi koštao do 70 milijardi eura. Za ovih 696 koje su „spržili“ na sebe kažu da je to bilo isplativo kad se uračuna ekološka šteta koja je spriječena, što god to značilo.
Zelena sumanutost stiže i kod nas, praćena plaćenim oglasima i blještavim brošurama o tome kako će „zelena energija“ samo što nije spasila svijet. Jedino što nas može obraniti od nekontroliranog povećanja cijena struje, koje neminovno ide uz nekontrolirano povećanje „zelene energije“, jest razborita vlast koja neće nasjesti na propagandu i koja će znati precizno izračunati što nije u interesu naroda i točno na vrijeme reći – dosta.
Vjeruje li itko od vas da mi imamo ili ćemo ikad imati takvu vlast?
U sljedećem članku ću obrazlagati treću tezu: da će „koncesije napuniti proračun pa ćemo svi bolje živjeti“. Iako je ova teza već dobrim dijelom demantirana i ovim člankom, bit će zanimljivo poredati naše domaće brojeve i domaće aktere.
Anđa Ćosić
Vezani članci