Gradsko vijeće Mostara jučer je, kao jednu od točaka dnevnog reda, imalo i onu o označavanju naseljenih mjesta, naselja, ulica i trgova nazivima te zgrada brojevima, s obzirom na to da trenutačno gradski poštari višegodišnjeg staža trebaju čarobnu kuglu da na pojedine adrese, koje raspoznaju jer su ih sami otkrili, dostave poštu. I gradski taksisti i stariji Mostarci zbunjuju se pojedinim adresama, a da ne pričamo o strancima koji u sve većem broju posjećuju Mostar.
Gradski vijećnik i dopredsjednik Vijeća Velibor Milivojević imao je, vezano uz ovu temu, dva amandmana. Prvi je bio da se uvedu nazivi ulica na dva pisma – latinici i ćirilici, a drugi da se ispod naziva ulica na pločama nađe i kratak opis osobe ili grada po kojem je ulica nazvana. Nijedan nije prošao. Gradska vlast zadržala se na nedavnom izbacivanju ustaša iz Mostara, u čemu ih je pritiskao svijet, a motrio i čelnik Aluminij Industriesa.
I tako, prisjetimo se formiraše “stručno” povjerenstvo sačinjeno od potpuno, barem za nazive ulica, nestručnih osoba. Tu su članovi, uz ostale, bili i gradonačelnik, liječnik Mario Kordić i Elektroprivredin vijećnik Vlatko Marinović, koji se u Vijeću do sada pokazao kao čovjek od malo djela, a puno monologa. Tako je jučer, za gradonačelnika, branio sporazum s Elektroprivredom, u kojoj inače radi, navodima upravo iz našeg članka, premda je o ovoj temi, svjestan da je sukobljen u interesima, mudriji bio da šuti. No, vratimo se temi – ulica.
'Stručnom' povjerenstvu za preimenovanje ulica u Mostaru, osim Tita kojim se ovaj put nisu ni bavili, promakao je jedan od visokih ustaških dužnosnika. Tako nakon jučerašnje sjednice na…
U svoj nedavnoj žurbi da maknu “ustaške nazive ulica”, a prethodno su se godinama opirali raznim drugim pozivima da to učine, zaboraviše čak trojicu ustaša: jednog na Panjevini (Vjekoslav Vrančić) i dvojicu u Cimu (Ante i Nikola Marić). Ustaše, dakle, do kraja pomeli nisu, a kada su ih sklanjali, nisu se izborili da konačno koju ulicu dobiju oni koji su itekako zadužili Mostar.
Naime, jedan od prijedloga u sklopu točke o označavanju ulica i trgova nazivima, odnosno brojevima bio je da se prije toga uradi cjelovita reforma naziva ulica, gdje bi se grad uistinu odužio tolikim velikanima koji su Mostar zadužili, a danas su potpuno zanemareni i zaboravljeni. Između ostalih, bio je i prijedlog da ulicu dobije Miroslav Loose, veliki i neumorni graditelj Mostara, kao i Miloš Komadina, tvorac mostarskog Rondoa i graditelj tolikih zdanja po kojima je Mostar prepoznatljiv, jer su zaslužili svoje mjesto u gradu. No te ideje nisu prihvatljive HDZ-u, kao ni njihovim partnerima.
Nije podržana ni inicijativa da Nikola Bubalo (1883.-1924.), rođeni Ilićanin, jedini esperanto književnik s našeg prostora, autor Gramatike esperanto jezika i Esperanto-hrvatskoga rječnika, kojem je u godini pred nama (1924.) sto godina od smrti, dobije svoju ulicu. Štoviše, i takav prijedlog na Vijeću je ismijan.
Smiješan je pojedinim HDZ-ovim vijećnicima bio i prijedlog da imena rođenih Mostarki iz Pothuma, sestara Mihić, Zorice i Marije, kao prvih Mostarki koje su upisale mostarsku Gimnaziju - dobiju kakvo zasluženo mjesto u gradu. Tim više što je gradonačelnik Kordić nedavno u Gimnaziji Mostar postavio spomen-ploču sestrama Bergman (koje i nisu Mostarke) kao prvim djevojčicama upisanim u tu školu. Upitno je bi li Kordić uopće i znao i čuo za sestre Bergman i njihovu kasniju sudbinu i postavio im ploču - iz pravih poriva, jer je to trebalo i moralo davno učiniti, ili to čini samo jer je u HDZ-u tada bio trend dodvoriti se izraelskom poduzetniku u Mostaru.
Uzaludno se građani Mostara pitaju kako to da mnogi Mostarci, u plejadi zaslužnih građana koji su toliko dobra dali ovom gradu - od liječnika, učitelja i profesora, arhitekata, gospodarstvenika - nemaju svoju ulicu u gradu?! Odgovor je jasan: aktualni vlastodršci, nažalost, nisu ni čuli za njih. Znaju li tko su i što su za ovaj grad značili i ovom gradu dali te njegovo ime Europom i svijetom pronosili, primjerice, uz spomenute Miroslava Loosu, Miloša Komadinu i Nikolu Bubala, Bohuslava Keck, Julije Tonhauser, Mladen Soldo, Milivoj Uzelac, Ante Jukić, Karlo D. Miletić, tri sestre Ludmila, Marija i Ema Rajal koje su živote posvetile obrazovanju mostarske djece i po mnogo čemu bile pionirke u obrazovnom radu u Mostaru, kao i brojni drugi zaslužnici?
Nažalost, ne samo da ne znaju, nego ne žele ni naučiti! Ali su “znali” - posve pogrešno - ulicu koja se do posljednjeg rata zvala Ante Zelenike, a nakon rata dobila ime njegova brata Ive, iako su je i prije i poslije Mostarci jednostavno zvali Zelenikinom ulicom, tu ulicu nazvati Ciglana! A ciglana bila znatno dalje prema istoku, i to u naselju Đikovina.
Toliko o znanju! Jednako kao što se gradonačelnik Kordić, u silnoj želji da pridobije naklonost predstavnika Katoličke crkve, hvalio kako se izborio da ulica kroz naselje Barakovac dobije ime fra Ljudevita Laste, a što je zapravo bila osobna želja Dragana Čovića. Valjda se Čović želio posthumno odužiti fra Ljudevitu Lasti što ga je pod stare dane poučio u vjeri, a uz to i hrvatstvu.
U sklopu iste točke još jednom je, u kratkom vremenu, pokazana razina znanja HDZ-ovih i partnerskih vijećnika, ali i samoga gradonačelnika. Naime, samo se u Mostaru jedno najobičnije raskrižje, dakle križanje dviju ulica, trenutačno može nazvati trgom. Odnosno, prijedlog je bio da se jasno definira što može, a što ne može biti – trg, budući da trenutačno pojedine kružne tokove i raskrižja nazivamo trgom, poput običnog raskrižja na Balinovcu.
Nažalost, ostajemo na površini, na ulicama nam se dobro ne snalaze ni poštari višegodišnjeg staža, ustaše su ostale, a oni koji moraju doći, na čekanju su.
Vezani članci