Župnik mostarskih župa sv. Luke i sv. Marka evanđelista vlč. Pero Miličević iznio je, u sklopu predstavljanja poruke pape Lava XIV. za 59. svjetski dan mira u Tiskovnom uredu Svete Stolice u Vatikanu, u četvrtak, 18. prosinca, osobno iskustvo rata u Bosni i Hercegovini.
Vlč. Miličević istaknuo je da poruka koju Sveti Otac upućuje svijetu „naviješta Onoga koji nam je donio mir i po kojemu je mir stigao do nas. To je mir uskrsloga Krista koji nam daje snagu pobijediti tame nemira i ući u svjetlo“.
Dodao je da je u svome životu iskusio ono na što Sveti Otac upozorava, prenosi Hrvatska katolička mreža.
„Vidjeti svjetlo i vjerovati u njega nužno je kako ne bismo potonuli u tamu. Prije 32 godine doživio sam tamu i zlo rata. Živio sam u selu Doljani, u općini Jablanica. Moja majka Ruža imala je devetero djece: Branku, Miroslava, Branka, Damira, Dijanu, Ivana, Antu, Marinka i mene. Sretno djetinjstvo sedmogodišnjeg dječaka ugasilo se 28. srpnja 1993. kada su muslimanske vojne postrojbe i Armija Bosne i Hercegovine napale naše selo“, prepričao je mostarski župnik u Vatikanu.
Toga su dana ubili 39 osoba.
„Sjećam se toga dana. Igrao sam se pokraj kuće s bratom blizancem Marinkom i starijim bratom Antom. Igru je prekinuo rafal pucnjeva. Meci su letjeli iznad naših glava. Kada su to primijetile majka i sestra, odvele su nas u kuću kako bi nas spasile od smrti. Moj otac Andrija u tom trenutku nije bio kod kuće; otišao je pomagati teti u poljskim radovima i ondje je toga dana ubijen, a imao je samo 45 godina“, ispričao je te dodao da je njegova majka s 44 godine ostala udovica s devetero djece, od kojih je sedmero bilo maloljetno.
Uz oca izgubio je i druge članove obitelji.
„Toga je dana poginula i sestra moje majke, teta Pava. Bila je spaljena u svojoj kući nakon što je ubijena na kućnom pragu. Poginula su i trojica sinova druge majčine sestre, tete Kate: Pero, Ivica i Jure Soldo. Ivica je bio u braku svega jedanaest dana, a Jure je imao dvadeset i jednu godinu. Kada se ubije jedno dijete, to je strašna bol; a zamislite bol majke koja izgubi trojicu sinova. Ne znam kako joj se srce nije slomilo od tuge. Treća sestra moje majke, Anica, preživjela je skrivajući se u planini. Toga su dana ubijeni i Ruža, rođakinja moje majke, te moj rođak Slavko. Činilo se kao da se svo zlo ovoga svijeta sručilo na nas“, prisjetio se don Pero.
Istoga su dana njegovu majku i maloljetnu djecu odveli u logor nazvan Muzej Jablanica, zajedno s tristotinjak hrvatskih katolika. Ondje su kao zarobljenici proveli sedam mjeseci.
„Tijekom zatočeništva trebalo je čuvati mir u srcu i ne razmišljati o osveti. No, kako podsjeća Sveti Otac u svojoj poruci, citirajući sv. Augustina, potrebno je sklopiti neraskidivo prijateljstvo s mirom – s Onim koji je naš mir. U logoru, u trenucima unutarnjeg nemira, održavala nas je svakodnevna molitva krunice koju nas je majka naučila. Davala nam je nadu. Kada smo zarobljeni, nismo znali da je naš otac toga dana ubijen; saznali smo to tek mjesecima kasnije“, istaknuo je vlč. Miličević u Vatikanu.
U zatočeništvu su spavali na hladnim pločama, a hrane nije bilo dovoljno.
„S ’93. na ’94. zima je bila jako hladna. Spavali smo na granitnim pločama, s dvije deke, jednom ispod, a drugom iznad nas. Hrane nije bilo dovoljno. Zamišljam kako je bilo mojoj majci: kako podijeliti pola kruha na šestero djece za cijeli dan? To nije bilo lako, trebalo je odlučiti koje će koji dan jesti više, a koje manje“, prisjetio se mostarski župnik u emisiji „Aktualno“ Hrvatskog katoličkog radija.
Higijenski uvjeti u logoru bili su nepostojeći. „Tristo ljudi dijelilo je jedan sanitarni čvor. U podrumu su boravili vojnici, ondje su često mučili zarobljenike, čije smo krikove čuli svi“, dodao je i istaknuo da je najmlađe dijete u logoru imalo tek 20-ak dana dok je najstarija osoba imala 95 godina.
Nakon izlaska iz logora, obitelj je, krajem travnja 1994., pokopala očeve kosti, nakon što ih je pronašao njegov rođeni brat Stipe. Ostatke kostiju pronašli su godinama kasnije, te su pokopane tek 2006.
Iako vlč. Pero zna tko je bio među članovima postrojbe koja je ubila njegovog oca, za ime se nikada nije htio raspitivati jer se suđenjem treba baviti Bog, objasnio je u programu HKR-a.
„Mnogi su pitali moju majku, ali i sve nas, kako smo sve to mogli izdržati. Ne bismo nikada izdržali bez vjere, molitve i čežnje za mirom. Upravo nas je odgoj u vjeri u Boga hranio i pomogao nadvladati strahote kojima smo svjedočili. Da, bilo je u meni bijesa zbog svega što sam proživio. No kad sam 2012. postao svećenik i počeo ispovijedati vjernike, shvatio sam koliko je važan unutarnji mir i da se mir ne može postići bez oprosta, bez suočavanja s onim što se proživjelo“, poručio je u poruci.
Don Pero je ispričao da se u njegovoj obitelji svakodnevno molila krunica te da je često ministrirao na misi. „Poziv se razvijao kroz osnovnu i srednju školu, a nakon mature javio sam se biskupu Ratku Periću. On me je poslao na kolegij Družbe Isusove u Zagreb.“
Zvanje se, kako i sam kaže, ne rađa u jednom trenutku nego je proces svakome darovan na različit način.
„Nisam čuo neki glas, ali sam se svakodnevno pitao: Zašto i ja ne bih mogao postati svećenik?“, kazao je.
Ispričao je kako se dvadeset godina nakon izlaska iz logora vratio na mjesto na koje je bio zatočen te da mu je to pomoglo ponovno pronaći mir.
„Kako ističe Sveti Otac u svojoj poruci, ako mir nije stvarnost koja se doživljava, čuva i njeguje, agresivnost se širi u obiteljskom i javnom životu. Mir se mora živjeti, njegovati i čuvati. Stoga sam se, dvadeset godina nakon izlaska iz logora, vratio na mjesto na kojem smo bili zatočeni. Suze su tekle, ali mi je to pomoglo ponovno pronaći mir“, istaknuo je vlč. Miličević u Vatikanu.
Zlo se, istaknuo je, pobjeđuje dobrim i oprostom, a ne osvetom i oružjem.
„Ono što želim naglasiti je da smo mi, koji smo tada bili djeca, sada odrasli ljudi. Trebamo izići jači iz svega toga što je bilo i osvijestiti svojima, osobito onima koji dolaze, što se dogodilo. Između ostaloga, nisam ja jedini koji je stradao. Puno je djece za vrijeme rata stradalo, izgubilo članove svoje obitelji…“
Potaknuo je one, koji su proživjeli rat i zarobljeništvo, da zapišu sjećanja i osjećaje, i da se na taj način se s njima suoče. Isto tako, na taj način će moći upoznati svoju djecu s tim kobnim godinama rata. „Jer ako oni koji dolaze nakon nas ne znaju što se dogodilo, ponovit će se!“
Vezani članci