Napomena uredništva: Tekst je osobni osvrt Anđele Rajić nakon ročišta u postupku protiv Anisa Kalajdžića. Stavovi, doživljaji i ocjene izneseni u tekstu pripadaju autorici.
Postoje dani koje čovjek ne želi dočekati, ali zna da ih mora preživjeti.
Danas je bio jedan od tih dana.
I dok pišem ovu objavu, emocije naviru. Pišem pa brišem. Pišem pa brišem. Jer postoje trenuci za koje riječi jednostavno nisu dovoljno velike. Postoje boli koje se ne mogu predočiti rečenicom, ma koliko se trudili.
Danas sam imala onu najjaču podršku. Mog Marka. Moju desnu ruku. Mog životnog partnera.
Dok sam se približavala sudnici, tipkala sam Marku i pitala kada stiže. Dogovorili smo se da ćemo se naći ispred sudnice i zajedno dočekati obitelj Jahić.
A onda sam pogledala ispred sebe.
Srce mi se nasmiješilo.
Moj Marko korača rame uz rame s Ibrahimom. Dvije stijene. Jedan moj, a drugi primjer svima kako se i u najvećoj boli može hodati dostojanstveno i hrabro.
Marku je ovo bilo prvo suđenje. Dogovorili smo se da, ako stigne, dođe ranije i bude u Palmi s obitelji. Nije poznavao nikoga. Nije poznavao ni Ibrahima. Ali mu je prišao. Od svih prvom njemu. Kao da je znao..
Nekako vjerujem da ih je Bog baš danas spojio.
Čekamo Elmu.
Elmu koja nas okuplja. Elmu čije su objave i riječi u velikom broju ljudi probudile ono što nikada ne bi smjelo zaspati – osjećaj da moramo reagirati kada vidimo nepravdu.
Dolazi.
Grlimo se.
I samo pomislim:
Neka te Bog čuva. Prirasla mi je srcu. S njom komuniciram očima i veoma dobro se razumijemo. Od prvog dana. Jer ponekad tragedija spoji ljude. Spoji iskrene duše. Spoji ljude koji se možda nikada drugačije ne bi sreli, ali ih jedna bol dovede na isto mjesto.
Ušli smo u sudnicu.
Krenula je najava audiozapisa i videozapisa.
Bojala sam se.
Nisam smjela ni progovoriti koliko mi je glas drhtao.
Znala sam da ću čuti posljednje razgovore. Vidjeti posljednje korake. Gledati trenutke nakon kojih više ništa nije bilo isto.
Bojala sam se da neću moći šutjeti.
Da ću od boli vrisnuti.
A onda sam sebi ponavljala:
Izdrži. Moraš. Zbog Aldine. Zbog njenog oca. Zbog njene porodice. Zbog svih bijelih majica koje danas nose njeno ime i njenu bol. U grudima mi se stezalo.
I krenulo je.
Prvo razgovor s Anisovom majkom. Sa ženom od koje je Aldina tražila pomoć.
Pokušavala je objasniti da se boji. Da želi izlaz. Da želi da se raziđu mirno, razumno, kao odrasli ljudi.
On je tipičan mamin sin, za kojeg mama mora obavljati razgovore. Jer on nije bio sposoban za ništa. Vjerujem da je tako od djetinjstva. Mama i tata će riješiti sve..
A onda se pred nama odvija razgovor koji je teško slušati.
Čujemo rečenicu:
„Dok je mene i Avde, tebi se ništa neće dogoditi.“
Dogodilo se.
Ubojstvo.
Mezarje.
Život koji je ugašen.
Govorila je: „On je samo ludo zaljubljen u tebe.“ "Nemaš razloga za brigu"..
Aldina je saznala da je Anis ranije prijetio bivšoj djevojci i da je zbog toga bio prijavljen policiji. Na to je uslijedio odgovor da je to samo priča, da nije dokazano.
Nije. Jer ste sakrili prijavu u ladicu. Jer ste zataškali. Jer su opet mama i tata sredili jer on je dobro dijete samo ponekad ima takve momente..
Jer, kako se danas čini iz svega što smo čuli, ono što je trebalo biti upozorenje nije zaustavilo ono što je uslijedilo.
Kroz razgovor se čuje i Anisovo ubacivanje. Ne dozvoljava da razgovaraju. Prijeti.
Govori da će zbog nje završiti u Zenici.
I u tom trenutku pomišljam „Hoćeš sad, ako Bog da, a dat će, da truneš do kraja svog malešnog, bijednog života.“
A onda njegov poziv.
Posljednji njihov razgovor.
I najstrašnije riječi:
„Kunem ti se, ubit ću te. Znam da sama živiš.“
Riječi od kojih se čovjek zaledi.
Riječi koje više nisu samo riječi kada ih izgovori čovjek koji je kasnije svoju prijetnju pretvorio u djelo.
Sjedila sam i slušala, a u glavi mi je odzvanjalo samo jedno pitanje:
Zar je moguće da je ovo neko čuo?
Zar je moguće da je Aldina tražila pomoć, upozoravala, bojala se – a ipak nije bila zaštićena?
A onda je došao trenutak kojeg sam se najviše bojala.
Snimak.
Ekran je pokazao ono što je moje srce odbijalo prihvatiti.
Aldina izlazi iz fitnes centra.
Prilazi joj.
Hvata je.
Ona se pokušava otrgnuti.
Bježi.
Gledam ekran, a onda pokušavam pogledati izraze lica onih koji sjede u kutu. Gledam onih par stolica.
I tada me presiječe još jedna bol.
Ne mogu razumjeti kako čovjek može gledati posljednju borbu jednog života, a da na licu ne pokaže gotovo ništa.
Samo hladnoća.
Anisov poneki osmijeh. Hladno. Bez kajanja.
Ledim se.
Želim ustati.
Želim reagirati.
Ali ne mogu.
I ne smijem.
Naslonila sam se na svog Marka.
Idu nam suze
Oboma.
Jer nas boli.
Boli nas jedan nevini život.
Boli nas obitelj kojoj je istrgnut dio srca.
Boli nas spoznaja da je jedna mlada žena u svojim posljednjim trenucima pokušavala pobjeći od smrti.
A onda drugi snimak.
Unutrašnjost Basha.
Aldina je ušla unutra.
Uznemirena. Drhti. Vapila je za pomoć. Zvala. Okretala brojeve. Nadala se da će pomoć stići prije njega.
Vjerujem da je znala da je prati.
Da je znala da opasnost dolazi.
Otišla je u toalet.
Tamo nisu uspjeli zaštititi nju.
Ali je ona zaštitila dječicu koja su bila u restoranu.
Dok je ona čekala pomoć, pomogla je drugima. Bila je posebna.
Nažalost, Anis je bio brži od pomoći koja je išla prema Bashu.
Ulazi.
Mirno.
Kao da je došao popiti piće. Kao da gleda gdje će sjesti. Samo što ne traži mjesto.
Traži Aldinu.
Odlazi prema toaletu.
I onda – pucanj.
Srce mi je puklo.
A onda je snimak stao.
Slika se ugasila.
Ali ono što smo vidjeli neće se ugasiti tako lako.
To ostaje u čovjeku.
Ostaje u očima.
U grudima.
U tišini nakon svega.
Nakon snimki obitelj ulazi u sudnicu.
Gledam Ibrahima i samo pomislim:
Dobro je što nije bio.
Jer kako gledati posljednje trenutke svog djeteta?
Kako gledati posljednje trenutke svoje duše, istrgnute iz života?
Tu čovjek ostane bez riječi.
Jer ne postoji kazna koja može vratiti ono što je njima oduzeto.
Ne postoji presuda koja će majci vratiti kćerku.
Ne postoji broj godina koji će ocu vratiti dijete.
Ne postoji sudnica koja može popuniti mjesto koje je ostalo prazno.
Aldina je mrtva.
Njen život je prekinut.
Njeni planovi su prekinuti.
Njeno sutra joj je oduzeto.
I zato ne mogu prihvatiti da se njen život svede na hladne stranice sudskog spisa, datume, dokaze i brojeve predmeta.
Iza svega toga bila je Aldina.
Nečija kćerka.
Nečija sestra.
Nečija prijateljica.
Djevojka koja je imala svoj život.
Svoje snove.
Svoje planove.
Svoje ljude.
Svoje sutra.
A danas o njenom sutra možemo govoriti samo u prošlom vremenu.
Možda je upravo zato najteže bilo gledati ljude koji su sve to posmatrali bez vidljivog potresa. Bezdušni.
Ne tražim od nikoga da tuguje na isti način kao ja.
Ne tražim ni da osjeća ono što osjećam ja.
Ali znam da mene tuđa bol nije ostavila ravnodušnom.
I ne želim nikada postati osoba koju tuđa patnja više ne dotiče.
Sljedeće ročište donosi obranu.
Njihove svjedoke.
Anisovu majku.
Anisa.
Ona će govoriti o njegovom odrastanju i odgoju.
Mogla bih mnogo toga napisati.
Ali neću.
Čekat ćemo.
Tjedan dana.
Zatim neuropsihijatar.
Traže ponovno vještačenje. Ali pazite, Kalajdžići su predložili svog vještaka.
Ali tužiteljica je reagirala odmah i uložila prigovor, tražeći da sud odredi vještaka.
Vidjeli smo negodovanje s druge strane.
Ali sud je prigovor uvažio.
I sada čekamo.
Čekamo da čujemo kakve će se riječi izgovoriti.
Kakva će objašnjenja biti ponuđena.
Kakav će put pred nama biti.
Ali jedno znam.
Znam gdje ću biti.
Tamo gdje sam obećala da ću biti.
Zbog Aldine.
Zbog obitelji Jahić.
Zbog istine.
Zbog pravde.
Jer Aldina više ne može govoriti za sebe.
Mi ćemo govoriti.
A kada riječi postanu premale za ono što osjećamo – šutjet ćemo.
Kada snaga oslabi – držat ćemo se jedni za druge.
A kada ni to ne bude dovoljno – ostat će nam vjera.
Neću odustati.
Neću dopustiti da Aldinino ime postane samo još jedan naslov koji će jednog dana nestati iz medija.
Neću dopustiti da postane samo broj predmeta.
Jer iza tog imena postoji cijeli jedan život.
Život koji je nekome bio sve.
I zato ćemo pamtiti.
Dolaziti.
Stajati.
Govoriti.
I biti uz one kojima je tog dana istrgnut dio života.
Aldina, nisi zaboravljena.
Tvoje ime ćemo izgovarati.
Tvoju priču ćemo pamtiti.
I dok god postoji neko ko će odbiti okrenuti glavu od tvoje smrti, tvoja priča neće biti samo priča o jednom zločinu.
Bit će podsjetnik.
Na to koliko rano moramo prepoznati nasilje.
Koliko ozbiljno moramo shvatiti prijetnju.
Koliko je važno reagirati na vrijeme.
I koliko skupa može biti šutnja kada se nasilje ne zaustavi onda kada još postoji prilika da se zaustavi.
Za Aldinu.
Za njeno ime.
Za njenu obitelj.
Za njeno neostvareno sutra.
Do sljedećeg puta.
Vezani članci