Nakon rukometa život posvetio djeci

Prošle su četiri godine otkako je Ivano Balić završio profesionalnu igračku karijeru i u tom razdoblju rijetko smo ga imali priliku vidjeti u javnosti. Petnaesta obljetnica osvajanja olimpijskog zlata u Ateni bila je idealna prilika da popričamo sa 40-godišnjim Splićaninom i doznamo što se otad promijenilo u njegovu životu. Jednu je temu ipak odlučio zaobići, a to je njegova intima, odnosno pitanja o djeci, petogodišnjem Vigu i trogodišnjoj Noli koje je dobio s bivšom odbojkašicom Mirelom Dalić, ali i sinu Dini, rođenom 2000., kojeg ima iz prošlog braka.

Story: U kakvom su vam sjećanju ostale Olimpijske igre u Ateni?

Kao da je bilo jučer, mislim da takve uspomene nikome od nas ne mogu ishlapjeti. Ponosni smo na to i sretni što smo bili dio ekipe koja je dominirala na Olimpijskim igrama.

Story: To nije jedini uspjeh u vašoj karijeri, bilo ih je puno, među ostalim i činjenica da ste proglašeni najboljim svjetskim igračem. Što vi smatrate krunom karijere?

Svaki dan koji sam proveo na terenu jednako mi je važan i sretan sam što sam uspio ostvariti 20 godina karijere. Te pojedinačne nagrade dođu, ali mislim da to nije važno. Važna je ekipa, a ostalo je sve usput. Normalno je da si ponosan kada te izaberu, ali nije to najvažnije.

Story: Pratite li i danas sve utakmice reprezentacije, uhvati li vas nostalgija kada ih gledate na terenu?

Naravno da pratim, ali ne, ja sam svoje odradio. Dvadeset godina jako je dugo, uživao sam u svakom trenutku i nemam za čime žaliti.

Story: Kako danas izgleda vaš život?

Pero (op. a. Petar Metličić) i ja imamo rukometnu akademiju u Splitu. Pohađa je dosta djece i borimo se. Zanimljivo je što kod djece brzo vidiš napredak, pogotovo s početnicima. To je super.

Story: Kako vam je kao nekadašnjem igraču danas biti u ulozi mentora?

Drukčije. Kad si igrač, brineš se samo o sebi, a sada imaš gomilu djece o kojoj se moraš brinuti. Nastojimo to raditi najbolje što možemo, no treba imati strpljenja, naravno.